Povampirivanje nacizma se vać javno dešavalo. Nažalost, dešava se u mnogim gradovima i državama širom sveta i uvek sa velikim negodovanjem u sebi slušam o tome. Događaj od pre par dana me je baš potresao, razbesneo, zabrinuo i zaprepastio.
Moram neki put u svojim pisanijama da se osvrnem i na tekuća dešavanja u gradu, odnosno, državi u kojoj živim. Živim u Beogradu, tako da se ovaj događaj odnosi na njega. Nije ovo prvi put da pišem o gradu koji volim i to su uvek lepe teme i neobične situacije koje sam doživela ili videla. Volim da pišem o lepim stvarima. Nikad grad nisam etiketirala kao sada, zato što smatram da se i u drugim gradovima širom planete dešavaju i lepe, i ružne stvari. Međutim, sada sam eksplicitno i baš namerno navela ime grada.
Ovaj događaj ne treba gurati pod tepih već naprotiv, ja bih ga zbog gadosti oglasila na sva zvona. Pričala bih o tome danima i podigla buku i galamu, a sve u nadi i želji da dopre do najgluvlje osobe. Zbog ružnoće samog događaja i mog gađenja prema istom, a pomalo i iz straha od povampirivanja, ne bih zatvarala usta.
Pre par dana održan je protest u centru grada (kako mediji navode, njih otprilike sto pedeset). Protest podrške Milanu Nediću i rehabilitacija nečoveka i kolaboracionaliste. U centru grada, mladi ljudi dižu ruku na nacistički i Hitlerov pozdrav. Na gotovo istom mestu gde su nacisti obestili uhvaćene partizanske borce. Sraman i užasavajuć je ovo događaj. Samo jedan mali dodatak, za one koji ne znaju. Milan Nedić je bio predsednik kvinsliške vlade u Beogradu, saradnik nacista i Hitlera u Drugom svetskom ratu.
Naježila sam se kad sam videla fotografije i video klip sa tog skupa posvećenog nacistima. Tom zlu koji ovaj svet, ova planeta, u takvom obliku nikada, ponavljam, nikada, nije videla. Bilo je ratova i ratova, ali ovako nešto, nikada. Nacizam se povampirio.
U Beogradu, ovo se dešava prvi put i baš zato sam duboko potresena. Grad koji je doživeo od istih tih nacista veliko stradanje, od bombardovanja do koncentracionih logora. Pitam se samo kako li ovakav gest doživljava ona šačica još živih, bivših žrtava, koja je sve to doživela i preživela. Ne znam koja je ideja ovog podsećanja na zlo, ovog prizivanja i odavanja, nazovi, počasti. Kako neko uopšte može da priziva, obeležava i slavi nacizam!?
U mojoj glavi reč nacizam i nacista je otelotvorenje najvećeg, najgnusnijeg zločina protiv čovečnosti ikad viđenog i zaista ovo ne mogu da razumem.
Odmah je organizovan i kontramiting koji je bio dosta masovniji, a policija je stajala i razdvajala jednu i drugu gomilu. Zašto je uopšte dozvoljeno od strane vlasti da se tako nešto organizuje? To valjda ni njima nije jasno ili možda jeste. Da li se ispod žita opet nešto protura? Da li ovaj događaj ima svoju svrhu? Milion pitanja mi je prošlo kroz glavu.
Kažu, u demokratskom društvu (a mi smo valjda to, moš’ mislit’ što jesmo) svako ima pravo na svoje mišljenje, stav, neslaganje. Dobro, ajde, neka smo i nazovi demokratska država, ali podrška nacistima i nacizmu je bestramna. Ta monstruozna i izvitopirena ideja je glupost i to ona najgora.
Onomad kad su studenti krenuli sasvim opravdano i masovno u proteste koji su trajali tri meseca, buneći se protiv nepravde i bednog života, njih su hapsili. Otvoreno kritikovanje i neslaganje sa onima koji nam kroje život, potpuno je legitimno pravo svake slobodnomisleće osobe. Potpuno je demokratski je izraziti neslaganje. Pustili su ih da šetaju, snimali sve kamerama, a posle neke pohapsili. A šta sada na ovo? Ovo ne smeta nikome! Kud svi turci, tu i mali Mujo. Nacizam se povampirio u celom svetu, pa ajde i mi da smo u tome! Mislim, kakvom bolesnom mozgu povampirivanje nacizma može da bude ideja vodilja?