Ne znaš ti, kadifa zna

Ne znaš ti, prijatelju moj, možda samo kadifa zna, da jedino u njegovoj ruci, moja nije drhtala. Ne znaš ni kako je kada plačeš bez suza, jer njih više nema. Ne znaš ni da se smejem, jer ne želim da me žale. Razbijam glavu mislima, kako da sve ovo napišem, a da ne zvuči patetično, jer ne želim patetiku uz njega. Nikako ne idu zajedno. Pišem, jer mi je to s vremena na vreme potrebno, da ne puknem i ne raspadnem u naletu nedostajanja i praznine. Sve to kad istresem na papir, nekako je drugačije. Za neko vreme, oni podstanari u glavi se primire.

A znaš li, prijatelju, da mi je pesmu napisao, zvala se – “Jedna jako šašava pesma”, čitajući je, smejala sam se toliko da me je stomak zaboleo. I sad, nakon mnogo, mnogo godina, čitam je, a smeh mi je pomešan, eh, sa tugom. A smešna je, zaista je smešna. Humor pomešan sa emocijama, toliko mi to nedostaje. Mislim da se više ni ne smejem na isti način, nego, onako, mlitavo. A smejem se.

Ne znaš ti, puno toga ti ne znaš, a nije ni potrebno da znaš, znam ja.

Ne znaš ni kad mi je govorio poslednje reči, da mi ni tada ruka u njegovoj ruci nije zadrhtala. Samo su kolena klecnula bez imalo snage u sebi, telo je bilo na ivici, duša vrištala, ali ruka u ruci nije zadrhtala.

Grad mi je pokazao, svoj grad, kuće, krovove i drveće. Naučio me je kako da ga volim i gledam nekim drugim očima, njegovim očima koje su rođene i odrasle u tom gradu. Ne onako kako ga gledaju turisti, nego one male skrivene kutke koje samo istinski poznavaoci znaju gde su i kako da ih nađu. Obojio je za mene beton, sive i trošne zgrade, ulice, trgove i sve ono skoro neprimetno. Sad mi se čini da ga svakim danom volim sve više i više. Te kutke sada obilazim sama, ponekad setna,ponekad tužna, a ponekad ushićena, jer sam lutajući pronašla novi. A grad je takav da možeš po uličicama nebrojeno puta da lunjaš i iznova nešto privlačno da pronađeš.

E, a da ti kažem da je sportska dešavanja pratio strastveno, a da je pritom bio antitalenat za bilo koju vrstu sporta. Štaviše, razbijala sam ga u basketu, pa posle tešila da je, u stvari, dobar samo ga ovaj put nije išlo. Kad smo igrali tenis, onaj reket je držao k’o tiganj da drži u ruci, pa mlatara, a meni suze na oči, jer mu je motorika bila, ma, teško je to za opisati.

Pre neki dan sam kao i svake nedelje bila kod njega na mestu koje mnogi zovu – većna kuća, onaj drugi izraz ne volim da koristim. Posadila sam kadife, divne, sveže, narandžaste; simbol života i dobre energije. Ne volim plastično cveće, a ni ono sečeno. Ovo prvo je nekako neprikladno, veštačko i nehumano, a ovo drugo brzo uvene, pa otužno izgleda na onoj ploči. Dakle, kadife, posadila ja njih. Velika, crna saksija, a one onako sićušne i rascvetane u živahnoj boji, odličan kontrast i baš sam bila zadovoljna. Naravno, sve ja to radim uz muziku, sluške u ušima, jest da je to neobično, ali baš me briga, meni je dobro, za druge, šta će misliti, odavno mi nije važno. Na dizeru muzika po mom ukusu i naiđe jedna pesma koju smo oboje voleli, setno se nasmešim i pomislim u sebi – eh, da možeš da je čuješ, a ko zna, možda nekako i dopire do tebe, ovo je kao nekakav znak. U tom momentu proleti golub iznad mene i posere se pravo na moju ruku, istu onu koja nikad nije zadrhtala. Odlično, nasmejem se, čuo si je, a humora ti ni sada ne nedostaje.

Naša ljubav bila je vulkan strasti, emocija; nemogućih prepiranja i stalne zaljubljenosti, ogromne privrženosti i neobuzdanog smeha. Znam, prijatelju moj, da su sve ljubavi čarobne priče za sebe, ali moja je moja, sa sve rukom u ruci, kadifom i golubom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.