Takva sam odmalena, otvorena i iskrena. Naivno, možda, ne znam. Samo, ne u onom smislu – ma, sve ću da ti istresem u brk, pa se ti misli, apsolutno ne. Nikada drugima ne istresam “istinu”, ali baš nikada. Mnogi odmah pomisle na to, ali ja tu, u stvari, podvlačim crtu i mislim isključivo na sebe. Prema drugima, pogotovo prema prijateljima, sam potpuno iskrena i ne krijem svoje misli, niti osećanja. I nije mi problem da kažem – jeste, teško mi je, potrebna mi je pomoć. Želim da razgovaram ili ne želim da razgovaram, ali bih s tobom i sad, da ćutim. Takođe, nije mi problem da kažem – želim da se smejem, da se zabavljam. Onako da me želudac zaboli, da se zacenim od smeha. Jer, ne možeš se sa bilo kim ni smejati srdačno, gromoglasno, otvoreno i od srca.
A onda, kako je vreme prolazilo, godine se nizale, postadoh zrelija, ne mogu reći i pametnija, možda mudrija. Nekako sam shvatila da to što sam ja iskrena prema drugima, to baš i nije u obrnutom slučaju. Ljudi su zatvorene priče, kriju emocije, kriju tugu, kriju sreću. Sve nešto kriju i daju na kašičicu. Rekla bih, da me neko pita, a ne pita me – nije fer. Kod mene, brate, sve na izvol’te. Tuga i sreća, problemi i oni koji to nisu. Sve u zavisnosti, kako mi se šta dešava. Računam, prijatelji smo, kome ću da kažem sve onako kako jeste, ako ne njima. Pomalo se razočarah. Prikočih. A istina, pa kome je ona potrebna.
Otvorena i iskrena, da. Međutim, dobro pazim, u toj svojoj iluziji, da ne povredim bliske ljude. Pazim šta govorim, pogotovo, ako je potrebno njima, o njima, nešto reći. Kapiram ja sve, vrlo često već i posle prve rečenice, ali se ne zalećem. Nekada sam možda to i radila. Iskrena, već kakva sam, kažem moje mišljenje, a vremenom sam shvatila da ljudi, čak i oni bliski, ne žele istinu. Verovatno je negde i sami znaju, pa nije potrebno još neko da im doliva ulje na vatru. A shvatam i previše, valjda neka intuicija, pa sam posle ljuta na sebe zbog toga.
Ponekad mi se čini da sam stara duša koja ima toliko mnogo iskustava, da gotovo svako to iskustvo, može negde da primeni. Otud znanje, a i mudrost. Doživiš, proživiš pa ti je onda lako da ukapiraš i kod drugih. Shvatam i to, oni žele svoje iskustvo, žele svoj doživljaj, pa onda oćutim i saslušam.
Znate, slušanje je velika stvar. Svi volimo da nas drugi saslušaju, onako mirno, bez upadanja u reč, s razumevanjem, a toga je malo. Više znači da nas neko sasluša, nego da nam pametuje i ne daj Bože, govori kako i šta moramo da radimo. Zbog toga više ne upadam u zamku iskrenosti. Mač je to s dve oštrice. Ma zamislite samo, dođe vam drugarica sva ozarena, jer je kupila nove cipele, a vi joj istresete onako “iskreno”, ružne su. Kakav gaf. Treba li nam to, pa ne, naravno da ću reći, iako mi se možda i ne sviđaju, baš su super. Mislim, ako je ona srećna zbog tih cipelica, pa zbog čega ja da joj kvarim taj trenutak.
A da se vratim na moje razočaranje u odnosu na iste te ljude, to me je, u stvari, poguralo da sve ovo napišem. Koliko sam ja otvorena i iskrena, toliko su drugi, upravo suprotno, duduše ne svi, da se ne ogrešim. Ovi upijači tuđe energije, uredno gutaju svaku moju reč. Čini mi se ponekad i površno, ali ipak dovoljno da mogu da osuđuju i sude. Samo, ne rade jedno – ne otkrivaju sebe. Kalkulišu. Ovo ću da kažem, a ovo neću, jer ako kažem sve tako, kako je – možda i ja grešim. Možda ni ja ne mogu da se snađem u nekim situacijama. Možda sam luzer, neeeeee.
Mogla bih još da pišem na ovu temu, onoliko, ali čemu. Rekla sam sve što sam htela. I opet sam bila otvorena i iskrena. Imam i konkretnih primera oko sebe koliko vam duša želi, ali neću ih nabrajati. Ostavljam to neiskrenim žderačima tuđe energije. Nadam se da je suština shvaćena. Što se mene tiče, biću i dalje otvorena i iskrena, u svim svojim emocijama. Neću kalkulisati. Biću tužna, vesela, biću gubitnik ili najveći srećković koji postoji, ali biću ja. Svoja ja. Iskrenije je.