Novembarska subota, neverovatno prijatna temperatura i sunce, kako bi volela s nekim na kafi da se nađe, pomislila je u sebi. Neke nepredviđene obaveze su je sputale ovog dana i oduzele joj skoro celo prepodne. Dok je došla kući nešto da spremi za ručak i malo prašine da pobriše, razmišljala je o druženju. I upravo tada, dok je onim praškom nezadovoljno mlatila, pogled joj se zaustavio na prozoru. Uzdahnula je rezignirano, još jedan lep i sunčan dan, a nikoga da navata, barem na neko piće ili šetnjicu. Iako, šetnjicu baš nije volela, više je uživala na nekom dvotočkašu, ali sad bi i na nju pristala.
I uopšte joj nisu bili jasni ti ljudi, njeni prijatelji, koji su stalno izgovore pronalazili u zatrpanosti poslom. To je postao nekakav novi trend – e, ne mogu danas, imam posla preko glave. Čudno. Možda ja nisam normalna, razmišljala je onako za sebe, a možda su oni svoje prioritete okrenuli na neku drugu stranu. Posao, čuj molim te. Razmišljajući tako, još uvek mlatarajući onim praškom oko sebe brišući prašinu koja se malo razgrne, a onda opet spusti. Zaludan posao. Ta prašina. Odlučila je da odustane. Ručak je ionako već bio pri kraju, a sunce napolju prosto je mamilo. se kao izazov. Biraj draga moja, reče sama sabi, prašina ili bajs.
Ma jasno, sve joj se razbistrilo u glavi i već je sebe zamišljala negde na kafi. Pa da, Sunce ne može da čeka, prašina može, ona je tu, pa je tu, a Sunce, još sat, dva i gotovo. Dani su postali i suviše kratki. Sve je ostavila u naletu energije, na brzinu se obukla i krenula bez ikakvog detaljnog plana. Žurila je. Samo da se dočepa nekih lepih prizora koje samo priroda može da osmisli. Na keju, puno ljudi, baš joj se i nije išlo u tu gužvicu. Ceo grad kao da je izmilio na to malo gušteranja.
Bašte u kafićima bile su prepune, a i nisu je nešto privlačile. Neko s maskom, neko bez nje, opšti haos po pitanju tog nošenja. Prolazeći pored jednog, spazila je napisano na tabli ispred – kafa za poneti. Idealno i kao poručeno. Zaustavila se, uzela jednu i pošto je ranije već spazila omanji šumarak, zaputila se prema njemu. Bile su tu i dve, tri klupice, neka deca su se igrala u blizini, roditelji pored njih. Činilo se kao da su osmislili svoj lični, mali piknik. Svako je u ruci držao po neko piće, onako opušteno su sedeli i pričali. Odlično, baš to joj je bilo potrebno. Utonula u svoje misli, nameračila se na jednu klupicu i pošla prema njoj.
Sama, a nije sama. Pomalo joj je već počela da smeta ta količina samoće, nije baš tako zamišljala svoje dane. A možda je to samo takav trenutak u kome jednostavno nije želela da bude sama. Telefon je ćutao i zahvaljivala mu se u sebi na toj tišini, jer su joj se telefonski razgovori odavno već popeli na vrh glave. U ovom čudnom vremenu, ljudi su nekako više odabrali samoću i druženje putem tih društvenih mreža, a to nikako, po njenom mišljenju nije moglo da zameni direktan kontakt. U šta se mi to pretvaramo i kome je u interesu da od nas pravi asocijalna bića. Misao koja joj je stalno treperila tu negde u glavi.
Sebe je zamišljala s nekim poznatim na kafi, u nekom ugodnom ćaskanju. Na kraju je završila sedeći zadovoljno na klupici, okružena drvećem i u predivnom šarenilu jesenjih boja. Potpuno se opustila u toj prirodnoj lepezi boja i pronalaženju najlepše žuto-narandžaste magije. Nije joj trebalo mnogo da stvori svoj mali svet mašte. Prepuštajući se atmosferi, već je zaboravila koliko joj je smetala samoća, jer priroda je sve sama uredila za potpuni doživljaj.