I tako smo mi jedne godine krenuli na nekakav nazovi godišnji odmor, pomenuta “mama”, to sam ja, a koprive? Polako, redom. Posle smo ga nazvali: koprive – godišnji odmor. Behu to one čuvene “devedesete” kad smo se s parama razvlačili ko pijan s gaćama. Jednu rupu zakrpiš, druga se otvori, štrbneš odavde i nadomestiš tamo, i tako sve u krug. Elem, mađioničarski smo se dovijali na sve moguće načine. Nije da nije bilo posla, nije da nismo hteli da radimo, nego nije moglo ništa da se naplati. Uglavnom su se svi poslovi, odnosno, naplata poslova, svodili na ono – dođem ti, a to – dođem ti – beše, nikad. Ali, da ne kukam, tako je bilo, pa je bilo i što bi se reklo, plivali smo.
Par godina pre: koprive – godišnjeg odmora, uspeli smo da skrpimo neku lovu, tačnije da naplatimo neke poslove i da se otkotrljamo do mora. A i to je bilo, krpi tamo-krpi vamo, no nema veze, dobro nam je bilo. Zajedno sa našom decom i prijateljima, bili smo presrećni što idemo, a raspoloženje, ma savršeno. Auto, pežo 405, koji se raspada, a mi smo ga i takvog obožavali. Zezancije, kartanje, kupanje, šetnje, roštiljanja. Ehh, da nam je opet da se vratimo, možda ne u to vreme, ali u te godine, da.
One godine kad su koprive bile u centru pažnje, skrpili smo nešto malo kinte, pa krenusmo na par dana do Srebrnog jezera i okolice. Ima tu svašta da se vidi, a i nikada nismo bili, pa što da ne. Rezervisali mi nekakav smeštaj. Dolaskom smo ustanovili da je, naravno, sve suprotno od onog što je rečeno prilikom rezervacije, pa traži drugi smeštaj. Vozaj se po vrućini, a sunce zapeklo, a deca kukaju da su naravno, gladni i žedni, i kad ćemo više da se kupamo. Napokon nađosmo nešto i to u samom centru, dva minuta do plaže.
Nije bilo savršeno, međutim, svi smo već na kraju živaca pa je bilo ono, daj šta daš. Jezero ko jezero, lepo je, priroda fantastična, al’ opet naša posla. Više neuređeno, nego uređeno. Istovarismo stvari, povadili najvažnije i krenusmo u potragu za nekom klopom, pošto nam deca prosviraše mozak. Kakav smo restoran našli, a tek kakva je klopa bila, ljudi moji, to ni u centru Beograda ne viđosmo.
Jedan dan se naoblačilo, pa i neka kišica krenula, nije ni za kupanje, a i da sedimo u toj kući baš je bez veze. Kućica jes’ da je bila lepa sa svojim šarmantnim dvorištancetom, ali opet, nismo zbog toga došli. Rešismo da pođemo u obilazak okoliša, a tu je i Golubac sa svojom tvrđavom. Kad smo stigli, već na prvi pogled tvrđava nas je oborila s nogu. Veličanstvena, dominantna, uklesana u stenje. Doduše, radovi na njoj i skele na sve strane, ali ništa to nije umanjilo njenu veličanstvenost. Da je negde na Zapadu, to bi bila atrakcija par ekselans. Kod nas sve što dobro, to je nažalost, zapušteno. Sad je bolja situacija, dobro su je restaurirali.
Jedan krak te tvrđave, spuštao se prema reci i uzanim putićem ulazio je daleko u Dunav. Na kraju tog kamenog mostića, okružena vodom sa tri strane, nalazila se manja građevina kružnog oblika. Sva od kamena, vekovima stara. Jedino su mali otvori, njih par bili ostavljeni otvoreni i pogledom su bili okrenuti ka Dunavu. Posle smo saznali da je to bila osmatračnica. Lađe i brodovi mogli si se videti s koje god strane da su prilazili. Fascinantno, a Dunav, tu je, na tom delu, ogroman, moćan, kao more velik.
Kad smo sve dobro ispregledali, opčinjeni istorijom pod našim nogama, krenusmo onim putićem nazad. Pažljivo smo hodali po sad već mokrom kamenju. Gledali da se deca ne okliznu i ne padnu u naraslu travu, i džinovske koprive sa obe strane mostića. I sad, na čelu male kolone ide glava naše porodice, pa za njim deca i na kraju, ja. Uz stalna upozorenja nas matorih – pazite, nemoj da se okliznete, u stotinki sekunde, hopla, okliznula sam se ja. Kako sam se okliznula, tako sam nestala u onim koprivama koje su me bukvalno, progutale. Toliko velike koprive u životu nisam videla. Dok sam se ja uspaničeno borila sa ažbahama koje su jedva dočekale svoj plen, deca, čuvši neke čudne zvuke, se okrenuše. Glava porodice se isto okrenula i zbunjeno pita – gde je mama? Ćerka je već u suzama, dok sin zapanjeno odgovara – mama pala u koprive, nema je,
Tu scenu, komično-zbunjujuću, koju smo bezbroj puta prepričavali uz salve smeha, trebalo je snimiti. Da ostane zabeležena kao podsetnik za buduće naraštaje. Ko kornjača kad se nekim čudo izvrne na leđa, e tako sam ja bitisala u čisto prirodnom okruženju. Tih par minuta dok me ne izvukoše na sigurno, smejala sam se sama sebi. I dan, danas kad pričamo o tom godišnjem odmoru, priča počinje rečima – a, je l’ to bilo onda kad je mama pala u koprive!?