Znate li da je najteže staviti se u položaj drugog i shvatiti ono što je toj osobi potrebno, a ne vama. Nama caruju instant osećaji i tako to. Na hiljade reči napisano je i rečeno koliko je zapravo važna i potrebna komunikacija, kao i razumevanje. Ipak, na delu to baš i nije tako. A kafa, najlepše priče su uz kafu.
Mnogi su puni uobičajenih reči – tu sam za tebe – kad god ti je potrebno samo zovi, kaži. U tri noću, ako je potrebno, zovi. Nije nego, u većini slučajeva to budu samo prazne reči. Takođe, većina i ne zna pravo značenje, težinu i važnost istih. Ne želim da budem skeptik, samo govorim ono o čemu ne vodimo računa. To je “površnost” kao i suviše laka upotreba reči. A reči su moćne, one mogu da izleče dušu, ublaže tugu i oteraju strah. Mogu da ponesu, uznesu i da daju krila. Da ne pričam o tome koliko je važno biti pažljivo saslušan i to baš na onaj način koji ti je potreban. Bez osude, mudrih savetovanja i nepotrebnih reči. A pre svega, slušanje, ono ne bi smelo da budu kao instant kafa.
Danas, nakon nekoliko vrelih dana napokon pada kiša, preko potrebno osveženje. Sedim i znojim se s novim rečima, mislima i kako ih posložiti u celinu. Ono što sam, u stvari htela da kažem su misli koje mi se vrte po glavi. Misli o smernosti, sebičluku, plemenitosti i tako nešto, pomalo zapetljano, ali sve u tom krugu. Da li sam zarobljena u svom svetu iluzija ili zaista tamo negde postoji nešto što je nekad bilo dobro i lepo. Ne znam da li je postojala reč, univerzalna, časna, dostojanstvena, tiha, topla. A možda je oduvek bila tvrda i hladna, kratka i bez imalo saosećanja. Vratite me u taj svet čarobnih iluzija, toplog srca, brižnog pogleda i ljupkih razgovora. Onih razgovora u kojima postoje dva ili nekoliko sagovornika. Protestujem protiv onog jednog koji zna sve i drži monolog, a oni drugi iz pristojnosti ćute.
Vratite me u vreme kad smo imali više vremena jedni za druge. U vreme kada su se pisala pisma, a ne skraćenice sa prikladnim stikerima koji kao opisuju osećanja. Da li je zaista moguće da jedan stiker opiše buru u nečijoj duši? Ushićenje, radost ili tugu. Vratite mi “nas” i toplu ruku. Vratite mi zagrljaj u kom ću osetiti snagu i podršku. Vreme, vreme mi vratite, ali ne instant vreme, nego onako kao što je moja baba pre mnogo godina kuvala kafu. Dok dočekaš da se kafa skuva već ti se svi sokovi u ustima pretvore u želju da je više probaš. Nije Desanka za džabe govorila da je najlepše ono kad se čeka.
Sve je postalo ubrzano, pa i naše reči, postupci koji su odraz neimanja vremena. Na primer, desilo mi se nešto lepo i želim taj osećaj da prenesem. Onako u sitna crevca, s uživanjem da opišem svaki sekund, ali ne, nailazim na zid – e, ajde skrati malo, žurim. I tako propade moje ushićenje koje je sad preneseno bez imalo žara, u tri i po reči. A ja bih a pričam naširoko i nadugačko. Toga više nema.
Znam kako ti je – ne, ne znaš, mislim se ja dok me ne saslušaš, a vremena za to nemaš i šta ćemo sad. Kad bi svi ljudi na svetu, ruke da spletu. Tako glasi jedna pesma. Zaboravila sam kako se peva dalje, ali znam da govori o zajedništvu, ljudima i imanju vremena. Eh, kad bi, možda bismo tada stvorili jedan lepši svet, bez instant osećaja i činjenja, odnosno nečinjenja.
I kako u tom i takvom svetu kakav je danas da imamo vremena za nekog drugog. Nemamo ga ni za sebe. Kako da se stavimo u cipele onog drugog i kako da ga shvatimo? Ubrzali smo previše, bojim se da će nas ta jurnjava katapultirati tamo gde ne želimo. Gde nas niko ništa ne pita, a kamoli da nas razume. Pije mi se kafa, natenane. Poyovi me na kafu i na šoljicu raygovora. Na jedan dug, dugačak, najduži razgovor, možeš li, imaš li vremena?