Empatija je naša sposobnost da prepoznamo šta druga osoba misli ili oseća i da na njene misli i osećanja reagujemo. Empatija doslovno znači, uživljavanje.
Postoji stara izreka Indijanaca: “Prošetaj milju u mokasinama drugog čoveka, pre nego što ga kritikuješ.”
Džordž Orvel je uradio jednu čudesnu stvar. Služio je kao kolonijalni policijski službenik u Britanskoj Burmi dvadesetih godina prošlog veka. Nakon što se vratio u Britaniju odlučio je da otkrije kakav je život iz pozicije onih koji žive na društvenim marginama.
“Želeo sam da se u potpunosti uklopim – da se nađem među onima koji su potlačeni”, pisao je Orvel.
Njegov plan bio je da se obuče kao beskućnik u pohabane cipele i kaput, a zatim da živi na ulicama Istočnog Londona sa prosjacima i skitnicama. Kao rezultat, nastala je njegova knjiga “Ispod i izvan Pariza i Londona.” U toj knjizi izneo je radikalnu promenu svojih uverenja, prioriteta i odnosa prema ljudima. Ne samo da se uverio da beskućnici nisu “pijani ološ”, već je razvio nova prijateljstva sa nekolicinom njih. Takođe, izmenio je svoje viđenje nejednakosti i obezbedio odličan materijal za svoje literarno stvaralaštvo. To je bilo, prema Orvelovim rečima, njegovo najbolje putovanje životu. Uvideo je da empatija, ne samo da nas čini dobrima, već i nama čini dobro.
Hofman istaknuti naučnik koji se ovom temom bavio dugi niz godina je empatiju opisao kao spoznavanje tuđe situacije, apsolutno nevezanu za našu ličnu. Empatija nema nikakve veze sa simpatijama, ljubaznošću ili sa sažaljenjem. U pitanju je duboko, iskreno osećanje koje te navodi da se zaista uživiš u osećanja druge osobe. Ono što je važno, jeste da se svaka osoba nalazi na određenom mestu na skali empatičnosti. Nesumnjivo, zli i svirepi se nalaze na ekstremnom kraju tog spektra i oni imaju nulti stepen empatije, što znači da druge ljude tretiraju kao objekte.
Jedna od najgorih stvari koju jedno ljudsko biće može da uradi drugom je da ignoriše njegove misli, osećanja i njegovu subjektivnost. Zašto sam ovoliko vremena posvetila toj, s jedne strane divnoj osobini, a sa druge strane vrlo opterećujućoj. U svetu gde je zadovoljenje sopstvenih potreba primarni cilj, empatije gotovo da nema, ali takvi ljudi su,svakako, veoma poželjni.
Empatija je sposobnost koju većina teži da ima, ali veoma mali broj ljudi je zaista poseduje. Oni koji je imaju i to prepoznaju u sebi, ponekad se osećaju kao da sa sobom vuku neko prokletstvo. Koliko god da je lepa osobina za onoga koji je ima, ponekad izgleda kao da ima previše tereta na sebi. Neretko se desi da se empata toliko uživi u tuđu priču, da počesto zaboravi na sebe i svoje potrebe. Može čak da se kaže, povremeno izgubi sebe.
Što je najveća stvar na takve osobe uglavnom se “lepe” sebične osobe. One koje najviše vole da pričaju o sebi, o svojim problemima, o svojim dramama. U njihovim životima apsolutno sve je podignuto na najviši nivo drame. Na primer, ujed komarca, veš mašina koja skakuće po kupatilu, zavesa koja se otkačila, posao koji je samo njima najteži i tako dalje. Ovo su benigni primeri, a šta se dešava kad im se stvarno teške stvari dešavaju?
Empate kolike god probleme da imaju, retko kad ćete ih čuti da o tome pričaju nadugačko i naširoko. Oni se jednostavno užasavaju drame i gledaju da ne opterećuju druge, pa čak i njima najbliskije osobe.
Nije lako biti empata, predivno je. To je veliki dar i to je velika sposobnost darivanja, ali ne materijalnog. U svetu u kojem je najbitnije zadovoljenje sopstvenih potreba, ljudi koji nesebično daju sebe su retki. Ako smo i izgubili moralni kompas pod hitno bismo morali da ga pronađemo. Svakako i da se potrudimo barem delimično da od sebičnjaka napravimo empate.