Za ideale…

Da, upotrebila sam sarkastičan Čorbin stih – za ideale ginu budale – prosto mi se sam namestio. Idealan je, istinit, a ono “ginu”, to baš i nije tako, a možda i jeste.

Možda smo zaboravili šta znači princip, moral ili ono nešto treće duboko u nama što usmerava i daje potreban pravac. I zaboravili smo da je žrtvovanje nekih materijalnih dobara zarad našeg – ja, u stvari pitanje dostojanstva. Koliko i dokle možemo dozvoliti posrtanje i ponižavanje, i gde je ona crta kojom se podvači? Niko, apsolutno niko nam ne može dati odgovor na to pitanje do nas samih.

Za ideale ginu budale.

U prošlosti, pa i sad toliko smo hrlili prema Zapadu i prema onim vrednostima koje su populističke i komercijalne da smo zatrli sve ono lepo i dobro u nama. Ne kažem da je Zapad loš, naprotiv ima mnogo dobrih stvari, ali mi kao zaneseni pokupili smo samo ono što je na površini. Alkohol, droga, jeftina zabava, šoping, lako štivo, površnost i prodaja sopstvene duše. Slažem se da je materijalna strana jako bitna u životu, međutim, ona počesto odvlači i u nekom drugom pravcu. Bogatstvo i moć, dve kategorije koje idu pod ruku jedna sa drugom. One daju materijalnu sigurnost i osiromašuju dušu. Kada pominjem dušu, nije nužno da budemo religiozni nego je nužno pratiti sebe. Pratiti ili izgubiti sebe, Šekspir je davnih dana postavio to pitanje, doduše u malo drugačijem obliku, ali suština je ista.

Za ideale ginu budale.

Hedonizam, sebičnost i kukavičluk su nažalost postale sastavni deo života današnjeg čoveka. U stilu – samo da je meni dobro i ništa više nije važno. Kad se desio taj trenutak u kome smo počeli da se srozavamo? Mislim da je uvek postojao, ali je postojala i neka ravnoteža. Negovale su se i učile prave vrednosti. Poštovanje, čovekoljublje, saosećajnost i požrtvovanost. Ovo su samo neke, danas možda i ismejane vrednosti kojima su nas učili naši roditelji, bake i deke. I ne samo oni, u školi i vrtiću, jer od najranijeg uzrasta počinje uspostavljanje osećaja za moral i ono što on nije. Danas nam preti da budemo ismejani ako pokrenemo neku od tih tema, jer Bože moj, na kojoj to planeti živimo kada pričamo i insistiramo na davno ustanovljenim vrednostima. Postepeno, život nam je i pored materijalnih bogatstava postao prazan i jadan.

Za ideale ginu budale.

Da, postojali su nekad, neki divni, hrabri i nesebični ljudi koji su gledali izvan svog prostora. Ljudi koji su bili spremni zarad budućnosti i čoveka mnoge lične stvari da stave u pozadinu. Oni koji su imali ideale, visoko postavljene lične granice i viziju sveta u kome su pravednost, poštenje i moral bili najjači zakon. LIčni, nepisani zakon. Ljudi koji su žrtvovali svoje blagostanje, možda čak porodicu i karijeru da bi svet učinili boljim. Danas se za njih kaže da su idealisti ili budale, da su živeli u nekom svom nerealnom svetu, a da je stvarnost nešto drugo. Da li je to baš tako? NIje. To je samo opravdanje za današnji sud, način života i totalni pad morala.

Suviše lako smo se odrekli Don Kihota, Hamleta, Lutera, Sizifa i mnogih drugih koji su postavljali pitanja i koji su se žrtvovali duboko ubeđeni da čine dobro celom svetu, a ne samo sebi. To su oni ljudi koji nisu bili u dilemi da li dužnost i blagodet nadjačavaju moral.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.