Šta napisati…

Šta napisati i šta reći? Skoro pa ništa, jer ne znaš, A opet, toliko toga ima da se kaže. I koga sad uopšte pa interesuje šta će ko napisati kad su nam misli, ne zna se ni gde. Zabrinuti zbog virusa, posla, psihoze koja je svud’ oko nas, nismo spremni, a ni dovoljno strpljivi da bilo šta čitamo.

Koncentracija puca po šavovima i koliko god da želimo neke lepe misli oko sebe, opet se vraćamo na zabrinutost koja nas je stegla i stiska li stiska. Kako da izađemo iz tog kruga. Gde je sad ono – najboljih pet saveta za pozitivne misli, a tek ono – kako u tri koraka da poboljšate kvalitet svog života. Gde su sad oni silni lajf kouči koji za sve imaju “pravo” rešenje. Znate, nisam ih često pratila ni slušala, ali ti ljudi, to je čudo, oni znaju sve, štaviše, imaju čarobnu formulu. Ne potcenjujem ih, oni nešto rade, veruju u to što rade i ja to poštujem. Takođe, postoje ljudi koji ih slušaju, pronalaze se u njihovim rečima i to je ok, svako traži svoje.

Pošto sam po svojoj prirodi “neverni Toma”, ja se uglavnom držim onog – u se i u svoje kljuse. U mom slučaju to znači da se radije oslanjam na svoje instinkte i osećanja. Kad sam tužna – brate, tužna sam, kad mi se smeje – pokušavam da razvedrim i druge, a kad sam zabrinuta – sačekam strpljivo da oluja u grudima prođe, pa da mogu dalje. Međutim, ova oluja traje, ne vidim joj kraja, pa malo i ne znam šta mi je činiti.

Napisati i reći, ma proći će, pa jeste, proći će, al’ kada i kakvi ćemo izaći iz svega, možda o tome sad ne razmišljamo, ali doći će vreme. Posledice su već tu, a kakve će biti po naš nervi sistem, e to ćemo tek saznati. Ali, nisam htela sad tu nešto da “mračim”, tako je, kako je, iz ove kože ne možemo, pa šta nam je onda činiti!?

S obzirom na to da se brzo prilagođavam novonastalim situacijama, kod mene to ovako funkcioniše: štitim sebe koliko god mogu tako što pratim sva uputstva i preporuke. Trudim se da me ne uhvati panika, jer od nje tek nema ništa, ona samo zamrači mozak, koji je već ionako zbunjen. Ne pričam previše o temi koja nam trenutno izaziva veliku zebnju. Pokušavam da pratim neki svoj dnevni ritam i unesem red u svoje činjenje. Haotično jeste, muka je zavladala i još veća neizvesnost, ali našla sam neke sitne stvari u kojima uživam, pa mi one skrenu misli.

Na svu sreću, živim u blizini reke pored koje se nalazi veliki i prostrani kej sa predivnim zelenim površinama. Eto, tu na primer, nema gužve, ima ljudi, ali površina je dovoljno prostrana da ne moram, ako to ne želim, čak ni da se mimoilazim sa ljudima. Hoću li peške ili biciklom, potpuno je nevažno. Ono što je važno, to je da se dobro osećam na suncu, u prirodi i pokraj reke. Imam i neku muziku u ušima, pa eto, na par sati mogu da se odvojim od brige i zabrinutosti. Nahranim svoje siromašne nerve upijajući sve ono lepo što je oko mene. Sednem i na poneku klupicu u ladovini, malčice odmorim, pa opet krenem dalje. Ako mi moja zbrkana koncentracija dozvoli, čak i pročitam nešto, naime, uvek ponesem nešto za čitanje, čisto da se nađe.

Tako da, šta da Vam kažem, budimo svako za sebe svoj lajf kouč. Oslušnimo se, filtrirajmo ono što nam najviše prija i posvetimo se tome. Iako smo ih željni, druženja su nam, takođe, malo manje preporučljiva, stoga se i sama klonim ljudi koliko god mogu. Čujem se telefonom sa porodicom i prijateljima svaki dan, iskukamo jedni, drugima šta imamo i to je to. Telefon je u ovim čudnim vremenima postao najbezbedniji vid druženja. Iskreno, malo mi se više i smučio. Za sada je tako, a za posle, videćemo. Ipak sve nešto mislim, proći će, mora da prođe i na neki čudan način, biće dobro.

Šta napisati i šta reći, eto, ne znam.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.