Solidarnost je dobrovoljna socijalna povezanost, spremnost da se pomogne i dodeli međusobna pomoć ili podrška unutar neke grupe ili pojedinačno.
Koliko smo solidarni? Koliko dece, žena i muškaraca u ovom momentu vode svoje najteže životne bitke?
Koliko smo spremni ili koliko smo lenji da pošaljemo barem taj jedan SMS? Nažalost, često, ni to nije dovoljno, ali znači!
Da li je važnije glasati za nekog u moralno posrnulim tv-emisijama ili je važnija ta mrvica koja se zove nada?
Solidarnost, reč iza koje stoji mnogo više. Reč koja nam otvara vrata iza kojih ćemo se osećati bolje, plemenitije. Da ne bude zabune, činiti nešto dobro, biti plemenit, to ne znači da treba očekivati da se dobro, dobrim vraća. Ne, to je pogrešno.
Potrebno je biti plemenit iz vlastitih pobuda, iz saznanja da činimo nešto dobro, da pomažemo onome kome je sad, u ovom trenutku, ma i najmanja pomoć potrebna. A takvih je danas, nažalost, sve više i više.
Ne mogu ni da zamislim olakšanje i šok kada su roditelji malog Dušana saznali da je uplaćen iznos novca koji je potreban za lečenje njihovog sina. Dobili su nadu, a u takvim trenucima nada je sve što im je ostalo.
A koliko takvih Dušana još ima?
Kad očaj prevlada, kada više ne zna čovek za šta da se uhvati jer mu sve izmiče pod nogama, jer mu se u jednom trenutku srušio ceo život, e tada dobročinstvo i dobrota uzimaju svoj zalet i pokazuju svoju najlepšu stranu. Barem bi trebalo tako da bude.
Zato nemojte se pitati, ako pomognete da li će Vam se vratiti. Ne, samo uradite ono što možete. Za početak, osećaj je veličanstven, a zahvalnost možete da vidite i u nemim, široko otvorenim očima, koje ne mogu da veruju da im se dešava nešto dobro.
Solidarnost je nešto što je u nama, a opet, duboko negde skriveno.
Loše godine, beda, jad, sve to je učinilo da se sebičluk razvije u njegovom najgorem izdanju. Godine koje su iza nas učinile su da najružnije stvari isplivaju na površinu i da potpuno zaboravimo na dobrotu.
Kako možemo sebi u oči da pogledamo ako SMS poruku pošaljemo u neku glupu emisiju i glasamo za još gluplje postupke samih učesnika, a ne pošaljemo je osobi koja se u ovom trenutku bori za život.
Možda je ta poruka mala, sitna, u Vašim očima možda beznačajna, ali ponavljam, ona daje nadu.
Meša Selimović je napisao:”Mislio sam nema ko da sluša!?!? Ima, kako nema, moja duša”.
”Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga”.
”Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!”
Učimo od velikana naših, ako smo se i pogubili u našim teškim životima, vreme je da se vratimo na onaj put koji je jedini ispravan, a to je put srca. Vreme je da prestanemo da budemo mali, sebični, zli, zatvoreni samo u svoje svetove. Pustimo dobro da prevlada loše, zaboravimo na sebičluk i otvorimo vrata velikodušnom, dobrom, čoveku u nama.