Kolika je snaga u jednostavnim rečima, možemo da shvatimo tek kad slušamo osobu, koja s lakoćom objašnjava komplikovane stvari. Kada se jasno izražavamo sve teče lagano, bez moranja i komplikacije. Pravi je užitak učestvovati u takvom razgovoru, jer sve je nekako lako i jednostavno. Čak i situacije kada baš nije sve lepo, mogu sasvim drugačije da ispadnu. U pitanju je veština koju malo ljudi ima. Jednostavnost znači videti stvari onakvim, kakve jesu, bez preuveličavanja ili pokušaja ulepšavanja.
Međutim, kod mnogih je prisutnija želja za izgovaranjem na gomile zamornih reči koje ništa ne objašnjavaju i jedva nagoveštavaju. Postoje ljudi koji su sposobni da vrte reči u krug, pričaju priču i na kraju ništa ne kažu, barem ne smisleno. Puno puta sam se na kraju nekog razgovora osećala poprilično magareći, još je samo falilo i da zanjačem. Naravno, sve to uz začuđenu konstataciju – ja ništa nisam razumela. Taj neki razgovor imao je samo početak, zatim bi se polako pretvorio u hrpu besmislenih reči. Znate kolika snaga mi je bila potrebna da se izborim sa rečima koje se muče same sa sobom. Potreba da se puno kaže i na kraju se ništa ne kaže, e to je prava zavrzlama i ja to onda ne razumem.
Neki ljudi jednostavnost definišu kao ”slavljenje malih stvari”, sklona sam i sama na taj način da razmišljam. Vrlo malo ljudi sposobno je razgovarati jednostavno i smisleno. Mnogi se kamufliraju i kostimiraju, dovodeći jednostavnost do nepotrebne složenosti. Zašto je to potrebno, ne znam ni sama, možda je iza svega želja da se ostavi utisak inteligencije i obrazovanosti. Kažem možda, jer to je verovatno tako samo u njihovim iskompleksiranim glavama. Slušala sam mnoge učene ljude koji imaju predivnu jednostavnost u izražavanju. Toliko jasnu da im nije potrebno da posežu za komplikovanim izrazom. Njihove reči samo teku, pitko i nezaustavljivo i slušajući, shvatila bih, ovo je poezija.
Dosta sam razmišljala o tome kako je lako stvari učiniti jednostavnim, toliko da svako može da razume, a za to je potrebno puno znanja. Ne komplikovati, to je suština, a ako je nešto baš mnogo komplikovano, onda je potrebno razbiti celinu na manje delove. Jednostavnost je, ustvari, kompleksnost koja je rastavljena na manje, jednostavnije i jasnije delove. Isto vam je to i sa rečima, ne mora rečenica da ima tri kilometra, pa da se niko ne seća njenog početka. Prostim rečima, kažeš nekome, koga je baš krenulo, dišeš li, udahni malo da te celi svet razume. Imam ih ja na stanju nekoliko, pa sam naučila, ali me nerviraju, a i nemam više živaca. Tim pre sam naučila da cenim jasnu i jednostavnu komunikaciju u kojoj je sve kao na tacni.
Opuštena i jasna komunikacija, takođe, dovodi do zdravih misli, a to je posebno potrebno kod izražavanja svojih emocija. Često je baš nejasnoća reči i misli uzrok raznih nezgodnih situacija i u emotivnom odnosu. Ako sam sa sobom nisi načisto, kako ćeš onda svom partneru objasniti tvoj ringišpil u glavi. A sve to samo zbog toga što je tvoja sposobnost komunikacije ravna nuli. Možda ćeš u svojoj zbunjenosti upotrebiti odviše teške i nezgrapne reči, koje će razgovor odvesti u nekom drugom i neželjenom pravcu. I eto, u problemu si. A možda ipak da naučiš da je lepota upravo u jasnim i nedvosmislenim rečima. Tvoja snaga su reči, jednostavne reči.
U književnoj je umetnosti poznato Andrićevo geslo – Da mislima bude široko a rečima tesno. Kapiraš? Nemojmo se dati zavarati, malo ih je sledilo ovog mudrog čoveka. Naprotiv, bulumenta nedorečenih i iskompleksiranih nalikuje bujicama brbljavosti bez smisla, kraja i početka.