Imam sad već lepu kolekciju tekstova. Kad ih ponovo čitam, nešto bih izmenila, sa nekim stvarima sam zadovoljna, a negde vidim da sam krenula s jednom temom, a završila na nekoj desetoj. Neću ništa da menjam, neka stoje takvi, kakvi su. I to je jedna vrsta sazrevanja.
Učimo stalno, svaki dan nešto novo. Nema to veze s godinama, a možda i ima. Iskustvo je velika stvar, kako se ono kaže, pređena kilometraža i te kako je važna. A šta smo sve iskusili tokom te vožnje. Iskustva se množe svakom novom i svaka je priča za sebe. Kad sednemo za volan uglavnom uvek imamo cilj, naravno, niko se se ne voza onako bez veze. Međutim, interesantno je ono što nam se usput dešava. Isto tako je i sa razgovorima.
Svi moji dosadašnji tekstovi nisu izmišljeni. Sve su to razni razgovori pretočeni u tekstove. Razgovori sa prijateljima, poznanicima, usputni razgovori sa osobama koje slučajno sretnemo, a koji se pretvore u laganu, lepršavu priču koja nam ostane negde u glavi. Čak nije ni nužno da smo istomišljenici, i takvi razgovori mogu da budu vrlo inspirativni.
Sa dobrim prijateljima ulazimo u teške priče, oni nas znaju, ne moramo puno da objašnjavamo, čitamo se, a važno je da imamo taj ventil, važno je naglas ispričati o onome što nas u tom trenutku muči. Možda i ne nađemo rešenje koje nam je potrebno, ali barem smo izbacili iz sebe, pa opet, lakše je, podelili smo.
Razni ljudi, razni prijatelji i razne priče. Sa nekima o modi, sa drugima o umetnosti, kulturi, sportu, tekućim stvarima. Nasmeješ se, i rasplačeš, sve po potrebi i u skladu sa tokom razgovora.
Međutim, sećam se jednog usputnog razgovora sa godišnjeg odmora. Apartman koji smo iznajmili bio je na samoj obali mora, predivan, a vlasnik je bio neki dedica koji se stalno tu vrzmao. Vidi se do priče mu je, a opet ne bi da uznemirava svoje goste. Uvek ljubazno se javi, kratko popriča i skloni se negde u blizinu, sedne na pontu, pogleda usredsređenog ka moru, nešto promrmlja s vremena na vreme onako za sebe, u svojim mislima koje ko zna gde lutaju. Kad je najžešće sunce popne se gore do svoje kuće, a onda predveče evo ga opet.
Jedno veče, nismo planirali nikud da se mrdamo, zovnemo ga da nam se pridruži, domaće crno vino, more se ljuljuška, talasi lagano prijanjaju uz onu pontu i deda Vasa počne da priča.
Bio je mornar, proputovao je celi svet. Ceo svoj radni vek proveo je na moru, više je bio na brodu negli sa svojom porodicom. Jednom prilikom njegov brod posle oluje koja ih je zatekla u blizini nekog manjeg ostrva, pretrpeo je manja oštećenja pa su se tu malo zadržali dok ne otklone barem ono osnovno. I sad ide jedna neverovatna priča, kao u filmovima.
Deo njih odlučio je da se okupa, nije tu bila ni prevelika dubina pa su malo i ronili. Na samom dnu nešto je svetlucalo, zaintrigirani odlučili su da zarone i pogledaju, ionako su imali vremena. Kad su se spustili na samo dno pronašli su razbacane, delom prekrivene peskom, ostatke nekog broda i okolo razbacane sablje, mačeve, pehare. Svojim očima nisu mogli da poveruju u šta gledaju. Pošto su bili u španskim teritorijalnim vodama obavestli su nadležne. Ispostavilo se da je to bio gusarski brod iz šesnaestog veka, za koji se znalo da je nestao, ali se nikad nije saznala sudbina tog broda i njegove posade. Peskom prekriven dugo je tako ostao izgubljen, a verovatno nije bio ni blizu lokacije gde su ga mnogi tražili. Nakon što je iz mora sve izvađeno i smešteno u lokalni Nacionalni muzej, mornarima koji su pronašli to blago, pa tako i deda Vasi isplaćena je novčana nagrada od strane španskog Nacionalnog muzeja. Sve pare koje je dobio uložio je u adaptaciju kuće koju je nasledio, u kojoj smo mi iznajmili apartman.
Nakon ove priče, ostali smo bez daha. Čuda se dešavaju.
Nismo više nijednom bili tamo na godišnjem odmoru. Hteli smo, ali uvek je sve već bilo zauzeto mesecima unapred. Posle par godina prolazili smo tim putem i svratili, da pozdravimo deda Vasu, nije nas se sećao, zaboravio je, kaže toliko ljudi tu letuje da ne može sve da zapamti. Njegova deca su preuzela te aparmane, dodatno ih sredili i napravili pravu ekskluzivu.
On je nas zaboravio, što i nije za zamerit’, ali mi njega, njegovu priču i razgovor sa njim nismo.
Pored mnogih ljudi samo prolazimo i ne osvrćemo se. Imamo svoje živote, svoje brige, svoja uživanja. Često, nismo ni svesni ljudi oko nas, pogotovo starih ljudi, a svaki od njih ima barem po jednu lepu priču, i svi oni žele da je ispričaju. Vole da se pohvale svojom burnom mladošću, svojim uspesima, vole da osete da su još uvek nekom interesantni. Mnogo lepih priča može da se čuje kroz razgovor čak i od nepoznatih, slučajnih ljudi, koji samo na tren uđu u naše živote.
