Poštovanje je reč kao i svaka druga, međutim, nije baš obična, nju moraš da zaslužiš. Pronalazimo je u ljubavi, prijateljstvu, kolegijalnosti, pa čak i u odnosu sa nekim ljudima koje jedva poznajemo. Komšije, poznanici, žena na tezgi od koje kupujemo kajmak ili cveće, su vredni poštovanja. Prodavačica iz radnjice u našoj zgradi, u kojoj, ako nemamo dovoljno para kod sebe, uzmemo robu na reč. Toplina, široki osmeh, lepa i prijazna reč, to nije neka filozofija, a puno znači. I svakako da svi oni zaslužuju naše poštovanje, barem zbog ljubaznosti i osmeha.
Od razumevanja tuđeg izbora i postupka, do poštovanja prema sebi i svojim izborima. Takođe, do uvažavanja čak i najniže rangiranog posla, samim tim i onog koji ga obavlja. Ako je posao pošten, ako se taj posao obavlja predano i odgovorno, dovoljno je da zasluži naše poštovanje. Na taj način gradimo poštovanje prema ljudima koje možda i ne poznajemo, a susrećemo ih svaki dan. Na primer, poštovanje, prema Romima koji su se otrgli od uobičajenog, već mnogo puta viđenog stereotipa ponašanja.
Divim se onima koji su poradili na sebi, obrazovali se, uložili trud i rad u nadi da će sve naučeno jednog dana moći i primeniti. Nije nužno biti obrazovan, već je nužno pošteno zarađivati. Međutim, obrazovanje u mnogim državama koje su normalne, daje mogućnost napredovanja. Boljeg posla, bolje plate i standarda života koji je podignut na malo viši nivo.
Rome samo pomenula zbog toga što je, nažalost, ustaljeno negativno mišljenje o njima. I uglavnom sz na marginama celog društva. Ko je kriv, ne znam, ali znam, a i videla sam da to može i drugačije da izgleda.
Neki dan me je zaustavila saobraćajna policija, ono, redovna kontrola. Prilazi saobraćajac, ja ni ne gledam u njega, vršljam po torbi tražeći novčanik sa dokumentima. “Dobar dan”, reče, ja pružam dokumenta i tek tada podignem pogled, kad ono, Rom, policajac. Za trenutak sam se zbunila. Ništa loše nisam pomislila, samo sam prvi put videla policajca, a da je Rom. Trenutak zbunjenosti brzo je prošao, on nasmejan, ljubazan, čavrlja sa mnom opušteno. Pomislila sam u sebi – čoveče, svaka ti čast! Uradio si nešto dobro za svoj život, za svoju porodicu i iskoračio si iz nametnutog načina ponašanja. Moje poštovanje prema njemu bilo je ogromno. Da li je ovo sitna ili krupna stvar, ostavljam vama da o tome razmišljate, ali za mene, to je ko planina.
Znate, titule razne, doktorati, direktori, uvek nekako osećamo strahopoštovanje pred uspešnim karijerama i uspešnim ljudima. Tako je bilo barem nekada, danas je diskutabilno. Naime, nismo baš sigurni na koji način su došli do svojih pozicija na kojima se nalaze, takođe sigurni na koji način su stekli svoje diplome i titule. Ne kritikujem, samo imam neka svoja merila i svoja ubeđenja u vezi toga šta je to što zaslužuje poštovanje, a šta ne.
Na mene je veliki utisak ostavio ovaj saobraćajac i još uvek mi je u glavi, odavno prema nekome nisam osetila takvu vrstu poštovanja kao prema njemu. Poštovanje možemo da damo i da primimo, ono se zaslužuje. To je moralna kategorija koja nikome ne sme da bude nametnuta. Uvek nas gane postupak ljudskosti, topline i ljubaznosti. Simpatije i zahvalnost su dve emocije koje osetimo prema nečijem takvom postupku su potpuno spontane. Poštovanje dolazi posle i za to je potrebno vreme. Niko preko noći nije stekao poštovanje.
Za razliku od poštovanja koje je potrebno „zaraditi” izuzetnom karakteristikom ili sposobnošću, postoji i ono elementarno poštovanje koje pripada svakom ljudskom biću. Dostojanstvo koje svako biće nosi u sebi i ima pravo na to, je nešto što spada u osnovna ljudska prava.
Kod nas, čini mi se, mnogi zahtevaju poštovanje, ali su vrlo stegnuti kad bi trebalo da ga pokažu. Odbijajući da poštujemo druge, samo sebi činimo loše, jer ispadamo nekulturni i sebični. Čini mi se da mnogi ne razumeju šta poštovanje jeste tako da izražavanje poštovanja doživljavaju kao znak slabosti, kao neku vrstu poniznosti. A kako ne žele da budu ponizni, ponašaju se bahato, potpuno suprotno od samog smisli reči. U stvarnosti, takvi ljudi čak često ponižavaju druge. Totalna suprotnost koja prerasta u nepoštovanje bilo koga. A to je ružno.
Problem je kada neko ne razlikuje poštovanje, koje je pozitivan odnos, od strahopoštovanja koje je negativan, ulizivački odnos. Poštovanje znači prepoznavanje vrednosti, dostojanstva i prava drugih ljudi.
Nama kao društvu, potrebno je da vratimo uljudnost, ljubaznost i poštovanje u javni život. Pre svega u svakodnevnoj komunikaciji. Negde se to izgubilo. Ako to uradimo sopstvenim primerom, podići ćemo sebe, a i ljude oko nas na jedan viši nivo, na onaj koji zaslužujemo. Takođe, mislim da je kranje vreme da jasno osudimo neuljudno ponašanje, koje nije ništa drugo, nego odraz prostakluka.