ono dobro u nama

Ono dobro u nama

Ono dobro u nama mora jednom pobediti. Mora izaći iz nekih tamnih ćoškova gde je gurnuto i zaboravljeno. Eh, kako smo se prozlili i kako smo zaboravili ono što je dobro. I male sitne stvari, smo zaboravili, a to su one koje nas dele na ljude-neljude, i koje nas dele jedni od drugih.

Ljudska dobrota je meni dop. Ona me podiže, daje mi nadu i snagu. I kada je najtamnije, svetlost dobrote dosegne tamo najdalje.
Male, sitne, pojedinačne stvari koje vidim, doživim ili osetim, one su u stvari, jako važne. A potrebno nam je malo. Jedno vuče drugo, kao što jedna ružna reč vuče ka drugoj, tako i jedna učinjena dobra stvar vuče onoj drugoj. Mi samo moramo da se opredelimo na koju stranu ćemo da se  okrenemo, u onu lepu ili u onu ružnu.

Vrlo lako je potonuti u jedno ili slediti ono drugo.

Čini mi se da je danas više nego ikad izražena ta polarizacija. Sredine nema. Biram dobro zbog toga što mi je to hrana. Ne mogu više, a i neću da gledam kako se uzdižu osobine nedostojne čoveka. Žalosno je, međutim, koliko se zapostavljaju one uzvišene pažnjom i saosećanjem nadahnute stvari.

Postoji jedna priča koja je obišla sve društvene mreže. Dominirala je sa ogromnim brojem pregleda i pokazala da ipak, ono dobro i dalje pobuđuje pažnju. Neretko, izazove suzu pa čak i stid.

Čovek koji je te večeri ušao u restoran bio je smrznut, loše obučen i sav se tresao od hladnoće. Ko zna koliko vremena je proveo napolju i ko zna koja ga je muka naterala da bude na ulici.
Prišao mu je konobar, gost je naručio čorbu. Kada mu je donesena, samo je gledao praznim pogledom u to toplo jelo koje se od vreline pušilo. Promrzlim prstima uzeo je kašiku i pokušao da prinese usnama, međutim, sve mu se prosulo.
Konobar koji je sve to gledao mirno je prišao i ubrusom obrisao prosuto. Čovek je gledao skrušenim pogledom istovremeno se izvinjavajući. Blagim glasom konobar je rekao gostu da to što je prosuo nije ništa strašno, a zatim je seo pored njega. Uzeo je njegovu kašiku i počeo da ga hrani.
Mladi konobar sedeo je s gostom više od pola sata, hraneći ga strpljivo. Sve vreme imao je osmeh na licu. Izgledao je kao da mu je to trenutno najvažniji posao na svetu. Prizor me je duboko dirnuo. Saznanje da još uvek postoje dobri i pažljivi ljudi.

Gosti u restoranu, gledali su radoznalo, a istovremeno bili su i zapanjeni retkim primerom čiste dobrote, jer ako ćemo iskreno, na skitnice niko ne obraća pažnju. Čak ih se i klonimo u širokom krugu.

Nemojmo se okretati od ove priče u stilu – ma daj, ovo je tako jadna priča, kao da čitamo neki treš ili srceparajući roman – ne, ovo se zaista dogodilo.
Dok sam odlazila iz restorana, ne znam o kome sam više razmišljala, o mladom konobaru ili o promrzlom, loše odevenom čoveku.

Ovakve stvari se dešavaju svakodnevno i svuda. A mi smo, nažalost, suviše zauzeti nekim drugim stvarima da bismo to videli. Porodica i egzistencija na dnevnom nivou nam ne ostavljaju prostor da primetimo druge oko nas koji svakog dana bezuslovno daju ne tražeći nista zauzvrat. Možda samo na tren, našu pažnju zaokupi kada vidimo da to neko drugi radi.

Da li je u pitanju sebičluk ili nemar i  kada ćemo da se zapitamo zasto smo slepi?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.