Odanost - lojalnost - Hačiko

Odanost – lojalnost – Hačiko

Odanost ili lojalnost (od francuskog loyauté — vernost) označava unutrašnju povezanost i izražavanje te povezanosti kroz ponašanje prema osobi, grupi ili zajednici. Lojalnost znači da se sistem vrednosti sa ostalima deli i da se stavovi zajednice brane i onda kada se ima različito mišljenje. Lojalnost je uvek dobrovoljna te se pokazuje u ponašanju prema onima s kojma se oseća povezanost, kao i prema trećim osobama. Definicija preuzeta sa Vikipedije.

Već u samoj definiciji imamo naznačene razne vrste odanosti: ljubav, brak, porodica, prijateljstvo, zatim, poslovni vid lojalnosti i tako dalje.

Odanost koju dajemo bez pitanja, dobrovoljno, to je dar koji podiže našu svest i ima izuzetnu unutrašnju snagu. Međutim, postoji i odanost koja je tražena ili je pod naredbom, ona je onda nešto što postaje lažno, licemerno i ono što nas čini zarobljenim.
Između ove dve vrste odanosti razlika je mala, ali veoma značajna. Reč je o slobodi izbora. Reč je o našoj unutrašnjoj slobodi koja nas uzdiže, daje nam krila, dostojanstvo, snagu i sigurnost.

Prema kome i čemu ćemo osećati odanost isključivo je naš lični odabir i samo tada ne moramo da se pitamo da li je iskrena.

Film koji me je inspirisao i pokrenuo u meni gomilu pitanja na tu temu, a takođe, napravio i veliki prostor za razmišljanje je adaptacija neverovatne, istinite japanske priče o vernom psu po imenu Hačiko.

Svakog dana Hačiko je pratio svog vlasnika do železničke stanice i dočekivao ga je nakon posla na istom mestu. Nažalost, jednog dana njegov vlasnik je otišao na posao, ali se više nikada nije vratio. Uprkos tome, Hačiko je sledećih devet godina svakoga dana dolazio u isto vreme na isto mesto na železničkoj stanici, očekujući svog vlasnika da se vrati…
Kada je uginuo podignuta je bronzana statua aprila meseca 1934. godine na mestu gde je uvek čekao svog prijatelja. Vremenom, Hačiko je postao simbol lojalnosti za japanski narod.

Imam i ja jednu divnu odanost. Reč je o malom kafiću u cetru grada. Volim tamo da odem, ljudi su prijatni, kafić je mali, baštica – pa nema je, stolovi su na ulici, tačnije na trotoaru. Godinama već dolazim na to mesto, na tu kaldrmu koja je prošarana hladovinom višedecenijskih platana. To skriveno mesto u samom centru grada nije na uobičajenoj ruti, tamo ne može da se zabasa tek tako, tamo se dolazi ciljano. To je kutak, to je ćoše…U poslednje vremen ne odlazim, moja odanost nije prestala, nije, ja samo čekam…
Naime, nedavno su taj deo grada uvrstili u redovnu turističku turu za obilazak i odjednom je moj skriveni kutak postao strašno prometan i popularan. Nagrnuli su, ne samo turisti, već i stanovnici grada koji nikada nisu nogom kročili na njegovu dobro znanu kaldrmu koja odiše šarmantnom i neizveštačenom slikom grada.
I zato čekam, proći će i to čudo, ponovo će se vratiti mir i spokoj u taj mali kutak. Turisti će naći neku novu rutu, a ovi novopečeni će već otići na neko novo IN mesto, do tada ja ću strpljivo čekati…

Odanost pronalazimo u raznim vidovima našeg života. Ona je jedan od onih malih, životnih ključeva kojima možemo da otvaramo i najteža vrata na našem putovanju kroz sebe, kroz ljude oko nas, kroz naše ljubavi i prijateljstva…Meni je odanost veoma važna i bez nje, ja ne bih bila ono što jesam.

Odanost ne treba tražiti, niti je očekivati, a ponajmanje je forsirati..ona je prirodna i spontana, ona postoji ili ne postoji. Mislim da odanost, kao i ljubav treba samo živeti i doživeti. Ona je posebna i čudesna kategorija na klackalici života i nju biramo sami.

Baš kao što je Hačiko odabrao svog gospodara potpuno slobodno i bez stega, tako je i njegov gospodar bio dovoljno mudar da ga ne drži na povocu.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.