Sela je u obližnji kafić, a nevidljivi ljudi su skoro neprimetno prolazili pokraj nj. Da bi mogla posmatrati ulicu, sela je kraj prozora. Volela je to. U kafiću je bilo zadimljeno, pomalo glasno, ali njoj to ništa nije smetalo, naprotiv. Niko nije obraćao pažnju na nju i to je bilo tako dobro. Zaista joj se sviđalo, sedeti tako bez ijedne misli u glavi i posmatrati ljude kako prolaze. Ovaj veliki grad bio je savršeno mesto gde se vreme moglo provoditi ni u čemu i ni sa kim. Bio je savršen da se izgubiš, pobegneš i ne razmišljaš. U gužvi je najlakše sakriti se, znala je to i obilato je koristila privilegiju velegradskog života..
Nevidljivi ljudi prolazili su svojim vidljivim putevima. Bili su joj interesantni ti nevidljivi ljude. Tiho i neprimetno su prolazili. Verovatno su u sebi nosili pravo bogatstvo, zaključila je. Daleko od onih bučnih i uglavnom praznih ljudi, koji, po pravilu, uvek imaju neke dramatične priče. A kad malo bolje razmisliš, sve šuplje, plitko i prazno. Osim buke i gomile nepotrebnih reči, malo je tu bilo duše, topline i onog nečeg.
Ono što je najčudnije, nevidljivi ljudi su, u stvari, sa svom svojom težinom laki kao perce. Oni znaju kada je vreme da stanu, da nestanu i takođe znaju svoje, a i tuđe granice. Imaju meru. Koliko je, samo, važno imati meru, granicu. Znati kada je dosta, a mnogi oko nas je nemaju.
Zamišljeno je i dalje sedela, besciljno gledala kroz prozor kafića. Pogledom ispraćajući mlade poslovne ljude koji su se na kilometar dali prepoznati, uvek u žurbi i zaposleni. Starije gospođe koje su lagano prolazile ruku pod ruku sa prijateljicom u priči za koju samo one znaju koliko je važna. Devojke u grupama, razdragane, pune one mladalačke bezbrižnosti i širokog smeha. Poneko, onako sam za sebe, sa zabijenim rukama u džepovima, u mačkasto lenjom hodu.
Ulični svirači, nezaobilazni deo svakog velegrada, pomalo rasejano u svojoj svirci. Po ko zna koji put sviraju jedno te isto, verovatno u glavi vrteći neke svoje priče, velike i male. Hmmm, i oni su neki od nevidljivih ljudi. Kraj njih samo prolazimo i često uopšte ne obraćamo ni sekund pažnje.
Da, svi oni su kao u nekom filmu samo prolazili. Pritom, ne razmišljajući preterano o onim drugim. Svi su samo prolazili vidljivo-nevidljivim stazama mladosti, starosti, zabave, ćućorenja, uspomena i sećanja.
Nije bila ni neraspoložena, a ni nešto posebno raspoložena, onako. Sedela je onako. Hm, kako nekome ko ne poznaje naš mentalitet da objasniš tu radnju. Samo je bila zadubljena u svoje misli i razmišljala kako je pomalo umorna i koliko bi joj značila neka promena. Neko gubljenje u vremenu ili mali beg. Odavno nije osetila izazov, ono blago uzbuđenje koje pokreće i stavlja u pogon sva čula.
Nije ni primetila, toliko je utonula u misli, da pored njenog stola neko stoji smeška se i nešto govori. Kao kroz maglu, budeći se iz svoje zanesenosti, prepoznala je druga kojeg dugo nije videla. U sekundi joj kroz glavu proleti, dok je nameštala svoj šarmantni osmeh, ne baš lepe misli. Setila se, da je baš nedavno čula od zajedničkih prijatelja da su mu se u poslednje vreme desile neke teške stvari. Uhhhh, pomislila je i dalje se smešeći – samo mi je još to trebalo, ne mogu, nisam spremna.
Naravno da ga je pozvala da sedne, učinila je to i dalje se smešeći srdačno dok joj se želudac vezivao u čvor. Zaista je uživala u svojoj tišini, zapaljenoj cigari i produženom espresu koji je bio baš dobar. Ne prave svi dobar espreso, uvek ga popije kad je negde napolju. Nije znala u čemu je caka kod espresa. Nikad ga sama nije pravila, pa ako nije dobar otpije gutljaj-dva, međutim ovaj je sa velikim guštom meračila.
U sebi je vrtela teme za razgovor dok je Stefan naručivao nešto za sebe. Znala je da nije baš nešto za priču u ovom trenutku, ali ajde, šta je tu je. U početku, stegnuto, uobičajeno – gde si, šta si, kako porodica, deca, lakonski i pomalo lenjo je odgovarala i postavljala pitanja. Ovo će biti još jedna tugaljivo prazna priča kojih se u poslednje vreme naslušala baš dosta. Bila je umorna od toga i već na ivici histerije. Kako me samo nanjuše, čudila se sama sebi. Ne mogu sad da budem rame za plakanje, nemam snage ni za samu sebe, pomislila je.
Međutim, gadno se prevarila. Razgovor je, zapravo bio izuzetno prijatan. Mic po mic, krenuo je nekim nepredvidljivim tokom. Neusiljeno i vešto došli su do priče o ljudima koji su nevidljivi. Nije mogla da veruje, to je ono što joj se u poslednjih sat vremena, koliko ovde sedi, vrtelo po glavi. Kako je znao? Nije našla razumno objašnjenje. Verovatno, slučajnost.
Odjednom je živnula uključivši se aktivno u razgovor. “Znaš, reče Stefan, počesto tako i sam sednem, zabijem se u neki kutak, mozak prazan, samo gledam i upijam sve oko sebe, prija to.”
Ona čuvena uzrečica – kako se nadala, dobro se udala – ovaj put je doživela svoju renesansu u najrealnijem smislu. Nije jedina koja u prazno sedi i razmišljajući, ne razmišlja, ni o čemu. Na kraju je nenametljvio ustao, pozdravio se i otišao svojim putem. Čak joj je pomalo bilo i žao što odlazi, ali dobro je tako. Razmenili su misli sasvim dovoljno, a da to ne preraste u nategnuto i beskrajno mlaćenje prazne slame.
Nevidljivi ljudi. I on je jedan od njih, i ona je, i još mnogi drugi, nečujni, tihi, razumni, neopterećujući. Kad se pitala, ko su i gde su, pa tu su. Svi oko nas, a i mi sami postajemo vidljivi samo onda kada to želimo. To ju je pokrenulo. Tačnije razgovor sa Stefanom gotovo slučajno doveo je do odluke. Mora da otputuje. Nije važno gde, samo će sesti u auto i zaputiti se u neku mini avanturu. Možda u potragu za onim ljudima o kojima je upravo razmišljala i razgovarala.
Možda će pritom malo pročeprkati po sebi. Osvežiti ono ustajalo. Razgovarati potpuno opušteno o nekoj drugoj realnosti sa nenametljivim slučajnim ljudima koji su nevidljivi baš kao i ona sama.