Mravi – mali, skatki, vredni. Savršeno, a tako jednostavno. Mravi žive u velikim kolonijama ili grupama. Hijerarhija mrava u svakoj koloniji je sledeća: kraljica, radnici, vojnici.
Kraljica mrava je najzaštićenija, ona polaže jajašca i nikada ne izlazi iz mravinjaka. Za jajašca se brinu mravi ”radnici”, njihov zadatak je da traže hranu, čiste mravinjak i da rade ostale poslove u vezi mravinjaka. ”Vojnici” mravi štite stanište od nepoželjnih posetilaca.
U mravljem svetu ne postoji borba za vlast i moć. Ne postoje političke partije, korupcija, mafijaši. Pošto znaju ko im je kraljica i koliko im ona znači za produžetak vrste sve čine kako bi je zaštitili. Osnovno im je da dobro sagrade svoje stanište, a da bi to kvalitetno uradili, uzajamno se pomažu i marljivo ga grade. Ne interesuju ih drugi mravinjaci i nikada ne odlaze kod mrava iz druge kolonije. Dovoljno su odgovorni i znaju, da im je njihov mravinjak najveća briga.
Takva posvećenost i sloga, uz poštovanje hijerarhije, u nama, može samo da izazove zavist. Priznajem, nije lepo zavideti. Međutim, ako bismo zavist pretvorili u učenje od drugih koji znaju bolje. Ako shvatimo da je to put kojim se dolazi do zajedničkog cilja, e to je onda prava stvar. Razmišljam koliko su mravi primitivna vrsta, a koliko su, u stvari, po svemu iznad “civilizovanih i tehnološki naprednijih” ljudi.
A sve je vrlo jednostavno. Iz organizovanog uređenja i marljivog rada stvaraju se uslovi za skladan i pristojan život. Čim nastane haos i poremeti se hijerarhija i kad umesto svog posla svako radi tuđi, od skladnog i uređenog života više ne ostaje ništa.
Da prevedem sve ovo na ljudski jezik. Dobra organizacija, napor i briga da se urade najvažnije stvari koje su već jasno definisane za jednu zajednicu, porodicu i društvo, trebali bi biti poput Ustava. Sve što se radi, radi se za dobrobit celog društva. Ako jedna zajednica dobro funkcioniše, onda će i svaka jedinka u njoj biti zadovoljna. Čini se da, što je jednostavnije, da ne kažem, primitivnije, to je bolje.
Očigledno da ljudska rasa ne shvata kolika je snaga i moć u tom zajedništvu. Kada se zajedno ide ka nekom cilju, to je onda nezaustavljivo. Uzajamno pomaganje i poštovanje već definisanih pravila ponašanja je ono, što je te male mrave održalo na ovoj planeti sto miliona godina. Ključ njihovog uspeha i opstanka je odgovornost, poštivanje pravila i zajedništvo.
Mravlji način života je drevan i vrlo uspešan. Kad je reč o ljudskoj vrsti, na ovoj planeti smo milion godina i svakim danom sve više urušavamo sebe kao vrstu. takođe, urušavamo i našu planetu, jednu, jedinu koju imamo za život. Da zaključimo i ponovimo na kraju, u mravljem svetu je zajedništvo i uzajamno pomaganje najveća snaga i uspeh.
Zašto to ne može da bude tako i kod ljudi?