Kampovanje je nabolja stvar na svetu, naravno ako znaš da postaviš šator, Zora i buđenje novog dana, bilo je potpuno nestvarno. Ko bi rekao da će nakon sinoćne brzinske oluje, jutro biti ovako lepo i kristalno jasno. Opušteno se zavalila u ležaljci, zagrizla jabuku koju je već neko vreme vrtela u ruci i sa veselim osmehom na usnama, razmišljala je o prethodnoj noći.
Dogovor je bio da odu par dana na kampovanje. Reka, obala, šumarak i njihovo omiljeno mesto, na kojem su često uz gitaru i pesmu, znali i zoru da dočekaju. Bili su staro, veliko društvo i partijanja im uopšte nisu bila strana. Naprotiv, samo su tražili razlog, pa ako ga i nije bilo, lako bi ga izmislili. Uglavnom, pao je dogovor, vikend će da provedu baš tamo. Društvo koje je uvek spremno za izazove tipa – ma idemo, lako ćemo za sve ostalo, ubrzano se spremalo.
Sve je počelo kad su sklapali prvi šator, a mračak je već padao. Nisu baš bili vični tome, pa se sve oteglo. Neki su već počeli da roštiljaju, pojavila se i neka gajba piva, a ekipa zadužena za šatore još uvek je bila u znoju i mukama. Čekićem su zabijali one klinove, konopac im je stalno migoljio iz ruke, tako da, kad postave jednu stranu i počnu drugu, prva se otkači i tako u krug. Složno su proglasili klinove krivim, jer suviše su kratki. Jedan drugar uze sekirče iz auta, ono malo, priručno, ko stvoreno baš za kampovanja i u šumarku iseče neko granje. Pokazalo se da je to odlično rešenje. Držali su se ti štapovi, bome, sasvim dobro. Tri velika šatora su napokon, nekako bila postavljena.
Najsmešniji deo u celoj priči je taj o oluji, koja je došla niotkuda i kod prvog udara vetra, sva njihova majstorija bila je razbucana. Tek upaljen roštilj se ugasio od kiše koja je srećom kratko trajala. Bili su pokisli i gladni i pokazalo se da je pašteta bila bolji izbor od roštilja.Nekoliko njih je iz revolta otišlo u auto da spava, drugi su iz inata raširili svoje vreće za spavanje tamo gde nije bilo mokro i, onako razočarani i umorni, zaspali ko klade. Nije joj se spavalo, pa je tako dočekala jutro, blistavo, sveže i kristalno jasno nakon sinoćnje oluje. Pogledom je prelazila po njima, po tim vrećama, automobilima i razbucanim šatorima, i smeškala se. Strpljivo je čekala da se probude. Unapred se zabavljala znajući kakvi sve komentari će biti u vezi prethodne noći i koliko smeha će to da poizvede. Tako je i bilo.
Danas, posle mnogo godina, razmišljajući o tome i vrteći neku drugu jabuku u ruci, setno se nasmejala i pomislila – da, bili su to lepi dani. Zgrabila je telefon i samo jedna misao joj je bila u glavi, mora odmah da čuje nekoga od njih.
“Alo druže, živ li si”, s druge strane čuo se smeh i neverica. Koliko god da je bio u svojim problemima ili naprosto, životnim brigama, onaj iskreni ton nije mogao da isfolira. Preplavio ju je poznati osećaj bliskosti i povratak na dane, nestašluka i ludovanja, kada je sve bilo tako jednostavno. Nakon uobičajenih, kako si, gde si, šta ima kod tebe, sledilo je prepričavanje već milion puta prepričanih stvari.
Između ostalog našao se tu i paprikaš od svinjskih papaka sa domaćim knedlama, na koji smo se u početku svi zgražavali. Čuj, paprikaš od papaka, ko to još jede, pa još i domaće knedle, koje niko od nas nije znao da napravi. U životu nisam jela svinjske papke, bez uvrede bilo kome, draža mi je bila šunka. Naime, jedan drugar vičan kotliću i kuvanju nas je ubeđivao da je to specijalitet i da jednostavano moramo to da probamo. Bilo kako bilo, smazali smo sve i još hlebom čistili ostatke u kotliću i tanjiru. Na nekakav čudan način kampovanje zbližava ljude, nekako je sve opuštenije i često se pokažu sasvim druge osobine od onih na koje smo navikli. Mi smo bili pomalo razmaženi i tražili smo udobnost i komfor u svemu, međutim kampovanje nam je baš dobro čučnulo.
I sad, kad se seti svega razmišlja o prošlim danima i svim tim ljudima. Toliko su jake veze tada bile među njima da je prosto neverovatno da su se u današnje vreme toliko razdvojili. Nisu oni krivi. Život je napakovao svoje događaje i hteli ili ne, progutao je besane noći, deljenje jedne paštete i dve paprike. Ostale su uspomene, a one su bogatstvo i pokazalo se da im se mnogi vrlo rado vraćaju.