Put na more u autu starom petnaest godina, ne znate kakva je to avantura. Vrućina, naravno, auto bez klima uređaja. Vlažan peškirić oko vrata i puno vode. To je tada, 2005. godine bio recept za dugačko putovanje. Put zakrčen, kanjon Morače u vreme godišnjih odmora, pa nije ni čudo. A ne samo što je put pretrpan, nego je i loš. Onaj asfalt se raspada, što od vreline, što od nebrige, rupa do rupe, krivina do krivine, uzano, nepregledno. Posebna je tek priča kad se naiđe na kamion, on se vuče, a za njim, nema mu kraja. Tuneli na svako malo. Kanjon, prelep i opasan.
Danas je taj put jako lepo sređen, ali tada je bio noćna mora. Za nekih šest stotina kilometara, trebalo je dvanaest sati vožnje. Horor. Mrcvarenje. Ali, more je more! Mi iz kontinentalnih krajeva čeznemo za morem i pored takve iscrpljujuće vožnje, jedva čekamo odlazak.
Imali smo u planu da svratimo na Biogradsko jezero (Crna Gora) i tu napravimo podužu pauzu. To je otprilike na polovini našeg putešestvija. Taman da onako umorni i ko mocarela na tek ispečenoj pici, rastopljeni od vrućine pronađemo neki zaklon od nemilosrdnog sunca. Skretanje na levo i stigosmo napokon ostavljajući iza sebe kamiončinu i nepreglednu kolonu. Put nas vodi kroz sve gušću šumu. Svežina se već oseća, a na putokazu piše još par kilometara i tu smo, čeka nas jezero i prašuma.
Nacionalni park Biogradska gora osnovan je 1952. godine, međutim njegova zaštita datira još od 1878. godine. Smešten je u prostoru severo-istočne Crne Gore, između reka Lim i Morača, a u središnjem delu planine Durmitor i zahvata površinu od 5.650 hektara. To je jedna od poslednje tri prašume u Evropi. Ako se zakorači još malo dublje ka samoj dubini planine, nabasaćemo na ono najlepše. Smaragdne boje prekrasnog Biogradskog jezera, bacile su nas u trans.
Brzo smo shvatili kako je tu sve na svom mestu. Stoletne šume i raznobojno cveće, a lokvanji veći od naše dece koja su tada imala osam i deset godina. Umor i iscrpljenost nestali su u sekundi. Ni u snu nismo mogli da zamislimo tu lepotu na koju smo svakim novim korakom nailazili. Posle kratke pauze krenuli smo u šetnju oko jezera. Mnogi stručnjaci, domaći i strani, smatraju ga najlepšim jezerom na Balkanskom poluostrvu. Reč je o jedinstvenom hramu prirode, a zimi kada jezero pokrije debeo led, po njemu šetaju jeleni i košute.
Malo je reći da je fascinantno. Nalazili smo se u jednom drugom svetu, nalazili smo se u prašumi, u pravoj, pravcatoj prašumi. Duboko zelenilo. Mir, tišina, cvrkut ptica, svežina, jezero, priroda netaknuta. Savršeno!
Istorija je na ovim prostorima ostavila duboke tragove. Kulturno-istorijska nasleđa nacionalnog parka čine arheološki lokaliteti, sakralni spomenici, narodno graditeljstvo. Brojni autohtoni objekti narodne arhitekture brvnare, kule, vodenice rasuti su svuda okolo. Zemljani put, prekriven borovim iglicama, otpalim lišćem i granjem, vodio nas je uzanom stazom oko jezera. Koraci se nisu čuli od tog tepiha kojeg je stvorila priroda i tišina. Čuju se i odjekuju samo naši glasovi oduševljenja.
Nijanse zelene boje bile su cela lepeza, od najsvetlije do najtamnije. Drveće ili bolje rečeno, gorostasi sa ogromnim korenjem, nama nikad viđeni bili su za rubliku,”verovali ili ne.” Nekoliko sati smo bazali kroz tu divljinu. Bilo je to nestvarno osveženje za telo i za dušu. U nekoj sklepetanoj kafanici koja je potpuno uklopljena u ambijent posedali smo i okrepili se. Onako osveženi, puni energije i dobrane injekcije kiseonika, krenuli dalje put mora.
Tako, setih se lepih vremena, kada nije bilo toliko važno koliko para imaš u džepu. Setih se da nam je sa malo para i puno mašte bilo lepo. Kad se setim takvih stvari, sve mi je nešto milo i toplo oko srca.