I osmehnu se…

…i osmehnu se sa nekog uzvišenja zaodevenog maglom, naručenim, izvežbanim, praznim osmehom osobe koja glumi da je zainteresovana…

To joj je bio štit koji ju je držao na distanci od prevelikog zbližavanja sa nekim usputnim ljudima, od kojih se u poslednje vreme užasavala. Videvši je tako distanciranu i nedostupnu, nakon nekog vremena ljudi bi odustajali, a to joj je baš odgovaralo. Čemu, pitala se. Samo će se još jednom uvući u neku bespotrebnu i površnu priču. Osećala je da više nema snage i volje za još jedno žongliranje po tuđim životima.

A, opet, to je vodilo u samoću i usamljenost, a ni to baš nije prijalo. Već je zamišljala sebe kako sama ispija kafe, sedi sama u pozorištu, bioskopu, plaži… Ne, baš toliko da zastrani, ne može ni to. Mašta joj nikada nije bila problem, pa kad je sebe videla u toj dimenziji, naježila se od unapred zamišljenog scenarija.

Kiša je tog dana padala onako dosadno, sitno i sa ogromnom namerom da ceo dan ne odustane. Inače, ona ponekad voli takve kiše, ali taj dan nije prijalo baš nikako.

Leto je, lagano se obukla, zgrabila kišobran i nekako bez posebnog cilja i razloga krenula je u susret nečemu ili nekome. Napisala je dobar tekst, objavila ga i bila je zadovoljna sobom. Razmišljajući još uvek o zarezima, paragrafima i tačkama, osmehnu se, odmahnu rukom i izašavši iz zgrade zapravo ju je dočekalo vrlo prijatno vreme uprkos dosadnoj kiši.

Hmmm, osmehnu se opet, da nije te kišice, ni ono napisano ne bi bilo toliko dobro, a dobro je. Da, razmišljala je – ima nešto u toj kiši – kod nje otvara ventile za preispitivanje, razmišljanje, a kao posledica svega, nastaje pisanje i još jedan tekst. Dragocene su joj te misli, brže bolje hvata olovku, papir, tastaturu, jer ako ih ne zabeleži istog trenutka, pobeći će i nestati.

Dok je pisala u pozadini se tiho vrtelo – killing me softly – baš kao poručeno, naizgled nezainteresovano je slušala, a upijala je svaku reč i melodiju koja je milovala istrošene nerve. Krenuvši lagano još uvek je pevušila ili možda bolje, mrmljala je reči pesme – I heard he sang a good song, I heard he had a style, And so I came to see him, To listen for a while…

Put ju je naneo pored pijace, tačnije pored cvećara koji sede na stoličicama, okruženi kantama punim cvećem i sa sve kišobranom u rukama. Još uvek i po toj kiši ne odustavši od tog sivog i dosadnog dana sedeli su i nadali se nekoj prodaji. Šaroliko cveće u tim kofama davalo je potrebnu vedrinu kišnom danu.

…i osmehnu se ponovo, ovaj put sa sjajem u oku – videla je među cvećarima baba Ružu. Baba Ruža je bila legenda na toj pijaci, činilo se da je sto godina tu. Ko zna kolike je generacije ispratila, uvek nasmejana i sa nekom pričom.

“Ajde, lepa moja kupi ovaj buket, eto samo je tebe čekao – a samo mi je još to malo ostalo pa da i ja polako krenem kući.” Nasmešena sa maramom na glavi već je hvatala neko cveće za koje se nije ni znalo koje je. Sve onako pomešano izgledalo je kao da je skupila u jedan buket ono što je preostalo.

Nije mogla baba Ruži da odoli, kako nju da odbije. Iako, nije planirala nikakvo cveće da uzima, dok je trepnula buket lepog, šarenog cveća našao joj se u rukama. Baba Ruža zadovoljno je trljala ruke govoreći – a znaš li, lepa moja koliko će da ti stan zamiriše, a nekako je i veselije kad imaš ovaj šareniš na stolu. I, osmehnu se pomalo smušeno, ali zadovoljno i sebi, a i brbljivo – simpatičnoj bakici, legendi pijace u centru grada.

Kiša je u međuvremenu prestala da pada. Puna čudne topline nosila je buket cveća koji je s vremena na vreme onako hodajući mirisala. Osećala se lepo. Razmišljala je da li negde da popije kafu, ali sad nije osećala potrebu za tim. Nekako joj je baba Ruža popunila praznine. Možda joj je umesto kafe i slušanja praznih priča zapravo bilo potrebno nešto ovako lagano i neopterećeno.

…i osmehnu se ponovo onim nedodirljivim, nameštenim, ali ne više tako praznim osmehom… bila je ispunjena.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.