Gusan i ja

Nećete verovati da su glavni akteri ove priče jedan sasvim običan i pomalo lud gusan i ja. Kad sam onomad kao dete upala u gomilu stajskog đubriva na pomolu je bila senzacija, umalo se ne udavih u istom. Skupile su se babe, tetke, ujaci i komšije, krsteći se i levom, i desnom rukom – šta bi tom detetu da se pentra tamo. A evo kako je sve počelo.

Moja baba je nekad davno imala veliko dvorište. Svega je tu bilo; kokošaka, gusaka, dve-tri ćurke, nekoliko svinja, par krava i dva konja. Beše to za ondašnje prilike sasvim pristojno domaćinstvo. Jeste meni sve to bilo čudno i pomalo smrduckavo, ali uvek kada bih došla kod babe, nekako sam se radoznalo motala oko tih životinja. Nisu mi baš bile najjasnije, verovatno kao ni ja njima, ali imali smo mi svoje momente povezivanja.

Bio je tu i jedan gusan koji me je baš nervirao i uvek se nekako zaletao na mene, čini mi se, iz čista mira. Kad sam videla kako stvari stoje i da me definitivno ne podnosi, počela sam da smišljam razne, sitne osvete. Ne zamerite, bila sam dete. Tako sam, na primer, krijući se iza ograde, da ne može da me dohvati, vikala sam i mlatarala rukama ne bi li mu nekako skrenula pažnju, sve mameći ga hranom. Kao da je sve razumeo, bio je nepoverljiv, a pošto je averzija bila obostrana i nije baš nešto preterano mario, međutim, na hranu se pecao kao som na udicu. Malo sam ga začikavala, na kraju bih mu ipak bacila neko zrnevlje, čini mi se da je to bio kukuruz ili tako nešto. Uprkos tome što je bio nepoverljiv, dojurio bi brzinom munje, tako da bi me svaki put preplašio, a ja bih kao oparena odskočila od one ograde. Baš je bio glasan, eto, galamio je i on na mene. Što bi se reklo sportskim rečnikom, nerešeno-egal-tante za tante, kako ja na njega, tako i on na mene.

Elem, jednom prilikom, baba me poslala da odem da pogledam da li su kokoške snele koje jaje. Ma mogla je ona i sama da ode, ali htela je da mi da neki zadatak i kao da budem korisna. Odmah sam, sva ponosna na ukazanom mi poverenju odjurila i zaboravila da se u istom dvorištu nalazi i moj neprijatelj. Pronašla sam dva jaja, sva srećna uzela ih u ruke i pošla nazad. Ma, ni dva koraka nisam napravila kad sam čula iza sebe poznato klepetanje krilima i besno graktanje. Kad sam se okrenula, ludi gusan je već jurio prema meni. Potrčala i ja, međutim, bio je brži. Stigao me je i zgrabio za dupe i ne pušta, a jaja sam od straha zdrobila u rukama. I sad, situacija je sledeća; ja vrištim i sva umazana od jaja trčim prema vratima, baba izleće iz njene kuhinjice, a na mom dupetu visi gusan sve klepećući onim krilima. Baba ne zna da l’ da se smeje ili da plače. Epilog svega, desetak dana nisam mogla da sedim, vodili me i kod doktora, dobila sam injekciju, jer je ugriz bio baš muški. Bila je to gusanova savršena osveta za sve moje začikavanje.

Ali, nije tu kraj. Prošlo je par meseci od situacije gusan-dupe-ja i sad, napokon dolazimo i do stajskog đubriva. Skroz pozadi, iza svih manjih dvorišta s tim raznim životinjama, stavljalo se đubrivo, skupljalo na gomilu i onda se davalo onima koji su imali njive. Pošto se do tada već nakupila velika gomila, do samog vrha je vodila jedna široka daska da bi se potom kolicima dovezla i istresla nova tura. Ni sama ne znam šta sam ja tu tražila. Verovatno sam se vrzmala iz jednog dvorišta u drugo, a pritom sam zaboravila da zatvorim kapiju koja je odvajala nekoliko tih manjih dvorišta.

I sad, dešava se, isti osećaj, deža vu; opet čujem iza leđa zlokobno klepetanje krilima, graktanje kao u horor filmovima. Još je samo falila muzika koja nagoveštava da se zlo približava velikom brzinom. Kao i onomad okrećem se i vidim ludog gusana kako juri prema meni. Mislim, taj se baš nameračio. Kako nisam imala gde, a ja uz onu dasku, pa gore, na vrh smrdljive gomile koja se još pušila. Okrenem se još jednom da pogledam gde je ažbaha i u tom trenutku se okliznem i koliko sam dugačka tresnem u sred đubriva. Sve sam u sekundi osetila; i krave, i svinje, i kokoške, i konje, pa čak i onog osvetoljubivog gusana.

Katastrofa. Totalna katastrofa. Opet vrištim, dok smi se đubrivo uvlači svuda. Svi su se skupili, smeju se i ne mogu da veruju. Ovo se, kažu, još nikad nije desilo. Osramoćena sam i očajna. Ujak navlači na ruke neke gumene rukavice da me izvuče, iz te ne znam kojim rečima da opišem, mase, a baba priprema crevo za polivanje cveća i nemilosrdno pušta na mene mlazinu vode. Sva sreća pa je bilo leto. Doleću i mama i tata, čujem ih viču – šta je opet uradila, a kada su videli, samo su me zapanjeno gledali, a onda su na moje zaprepašćenje, prasnuli u smeh, kao i svi drugi. Zemljo, otvori se.

Raskuživali su me i ribali satima i to raznim sredstvima za čišćenje. Mislim da varikinu nisu koristili. Galoni vode su bili posuti na mene, a posle kada se sve završilo, držali su se svi pomalo na distanci od mene. Zvali su me smrda.

Ovo dete će biti srećno, to je bio generalan zaključak moje uže i šire porodice. Razmišljali su ovako: Kad te ptica uneredi, kaže se to je sreća, a kad se uvališ do guše uuuuu, neću da kažem šta, to je onda veelika sreća.

Za moju utehu, a nisam baš sigurna da li sam zbog toga bila srećna ili ne, ali gusan je završio u rerni. Babi se više smučio, a i osvetila je svoju unuku.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.