Ne mogu da razumem ljude koji žive u jednom gradu nekoliko decenija i kažu da ne vole taj grad. Kažu, za posao je dobar, ali ovde nisu dobri ljudi, zavidni su, sebični, zli. U redu, ima i toga i to je normalno, jer toga ima svuda. Samo, svaki put kada tako nešto čujem, rastužim se.
Veliki grad nosi sa sobom taj epitet i mnogi se pogube u njemu. Žive u svojim malim svetovima koje su nekad davno doneli sa sobom. Tako zarobljeni, čini se da baš ništa nisu prihvatili od te veličine. Velike su distance, da se dođe, obiđe, poseti. Potrebno je mnogo vremena ga se negde stigne, tu je i posao, razne obaveze i tako, mnogi se otuđiše.
Međutim, nebrojeno puta sam od nepoznatih ljudi na ulici, u trgovini, u prevozu osetila toplinu koja i nije baš tipična za veliki grad, a ipak sam je osetila.
Baš pre par dana, na pijaci pokupovala sam sve i polako odlazim. Približavam se nekim stepenicama, nisu velike, svega pet-šest stepenika. Žurno me obiđe jedan dečak od oko dvanaestak godina. Na vrhu stepeništa stoji bakica, u jednoj ruci štap, u drugoj natovarena pijačna kolica. Dečak se već popeo. Bakica gleda u mene, koja sam već zakoračila na prvi stepenik i kaže: “Molim Vas, samo da mi pomognete da siđem dole, malo sam nesigurna i bojim se.” Naravno, rekoh.
Pođem ka njoj, pomogla bih i da me nije zamolila i taman da uhvatim kolica, kad dotrčava onaj dečak koji je već otperjao napred. “Evo, bako ja ću da Vam pomognem”, kaže. Spretno uze ona kolica i u sekundi ih spusti dole. Obe smo se nasmešile, bakici su se oči zacaklile i poljubivši ga u obraz, reče: “O, sunce moje, kako si pažljiv.”
Samo sam stajala i gledala taj mali dirljivi trenutak, koji se pretvorio u veliki. Obuzela me je toplina i nada, a bome, zacaklile se i moje oči. Ovakvih “malih” stvari nagledala sam se puno u ovom velikom gradu koji je navodno bezdušan. Nakon svega, čini mi se da svako od nas, ipak, vidi samo ono što želi da vidi.
Što se mene lično tiče, grad u kojem živim, je grad moje najveće sreće i moje najveće tuge, i ja ga zaista mnogo volim. Puno toga je do nas, jer ako se potrudimo da zavolimo nešto i to nešto će zavoleti nas. A pravo pitanje je, u stvari, da li želimo da zavolimo to nešto, u ovom slučaju, grad.