Na kafi sa bajkerima

Dok sam se okrenula, bajkeri su bili svuda oko mene. Jedva da sam popla gutljaj kafe, onako bučni, okružili su me i nisam baš tačno znala šta se dešava. A to je bilo, u stvari, mesto gde su se okupljali. Potpuno slučajno našla sam se u getu.

… je l’ slobodno… možemo li da uzmemo stolicu, ako Vam nije potrebna…

Mic po mic, naguraše se tu oko mene. Name, postoji jedan mali kafić na keju gde se vozim bajsom i tu je odavno sastajalište bajkera. Parkiraju svoje moćne ljubimce, razbacaju se po okolnim stolovima, sve po pet, šest za jednim. Pričaju, dovikuju se, pršti zezancija na sve strane. Nastade vesela graja.

Što je najveći štos i meni je zapao za oko taj mali, neugledni kafić s razbacanim stolovima i stolicama svud okolo. Čini se kao da su vlasnici kafića sve to skupljali na nekom otpadu. Sve različito, štaviše, ne postoji nijedan isti sto, a stolica se poneka i nađe u duplikatu. Elem, kad god sam se nameračila da sednem i napravim pauzu uz neko pivo ili kafu, nema mesta. To jutro, toplo, lepo, pravo letnje prolazim i vidim, sve prazno, super, pomislim, taman da sednem i uživam. Kad ono, eto njih i to gomila.

Oni su pleme, banda, humanisti, solidarci i imaju svoj sopstveni jezik. Terminologija od koje mi se zavrtelo u glavi. Michelin PR3, grejač ručica, zategnutost lanca, karter motora, lamele za kvačilo, ulje, svećice samo se neki u nizu pomenutih delova.

Ništa ja njima nisam smetala, bajkeri su već bili u svojoj priči. Nisu ni oni meni smetali, naprotiv, počela sam da uživam u toj veseloj graji. Priče su počele da se prepliću jedna sa drugom. Uz lagani podstrek s moje strane s nekim potpitanjem, bome sam saznala svašta lepog. O njihovim putovanjima, o slobodi, solidarnosti, o vetru u kosi, pripremama, skupljanju ekipe i tako dalje. Međutim, najviše sam se oduševila kad su mi pričali o humanitarnim akcijama u kojima redovno učestvuju.

Bajkeri, na primer, za svaku Novu godinu, već više od jedne decenije obučeni u kostime Deda Mraza nose paketiće. Obilaze mališane bez roditelja u Dommovima za decu i mlade, po celoj državi i ko zna gde još.
Zatim, bajkeri putuju, predvođeni svojim moto klubovima u okviru humanitarnog karavana, kroz celu Srbiju. Taj karavan podrazumeva pomoć deci, kao i porodicama lošijeg materijalnog statusa i najavljuju biće toga još.
Na njihovom spisku našla se i severna Kosovska Mitrovica. Tom prilikom učestvovalo je 1.500 motorista iz Srbije i inostranstva za pomoć deci bez roditelja na Kosovu. Jedan bajker je prodao svoj motor i priložio pare za lečenje obolele devojčice. Ovaj humani gest pročuo se brzo, pa su tako i drugi krenuli da prodaju delove motora koji im nisu potrebni, kako bi pomogli.


Takođe sam saznala da je cilj putovanja “Od Severnog rta (Norveška) do Rta dobre nade (Južna Afrika)” dvojice odvažnih francuskih moto novinara bio prikupljanje sredstava za operaciju dece. Za vreme Uskršnjih praznika organizuju akciju “Moto zeka”, odnose poklone Domu za osobe sa posebnim potrebama. Početak i kraj motoraške sezone (maj i oktobar) obeležavaju već tradicionalnim dobrovoljnim davanjem krvi.

Mnogo je primera, nama znanih i neznanih, u kojima su bajkerska humanost i solidarnost potvrđeni na delu, tačnije na drumu. Svako dobro delo, pa i iskrena namera da se nekome pomogne, dovoljno je i vredno svakog poštovanja.

Oni su obučeni u kožu, “grubog” izgleda, sa pirsinzima i tetovažama. Obožavaju preglasan zvuk motora i rado pokazuju umeća sa istim. Da, vole brzu vožnju. Većina ih doživljava kao “loše momke” pa čak i članove opasnih bandi. Ipak, veliki humanitarni rad kom su posvećeni poslednjih godina, opovrgava negativan imidž zaljubljenika u dvotočkaše.

Izjava jednog u nizu: “Malo je reći da volim motocikle. Od malih nogu postali su moja ljubav, strast i način življenja. Vremenom sam sve u životu podredio motociklima i motociklizmu generalno. Treća sam generacija motociklista u mojoj porodici.”

Moja pauza bližila se kraju, bilo je vreme da krenem, nasmejana i punog srca prihvatila sam poziv za ponovni susret, još malo priče i neizbežno piće. Ovi momci su me raznežili, jer dobra dela koja čine i više su nego dovoljna da se razbiju predrasude.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.